Ovih sam dana definitivno provodio previše vremena na faxu, tako da sam sudjelovao u mnogo intelektualnih rasprava koje su moju samokontrolu dovele na sam rub eksplozije. Ovaj post upućen je dragim djevojkama s kojima sam vodio jednu inteligentnu raspravu gdje je moja samokontrola skoro pokleknula. Drage cure, ovo bih vam rekao da nisam pizda kakva jesam.
Ponekad se poželim baciti nasred ceste samo da vidim kako bi ostali ljudi reagirali. Okretanje glava, pogled tvrdoglavo upiljen u pločnik, MP3 u ušima navijen do daske... Blaženo slijepi i gluhi. Ali to nije tako, bunit će se optimisti. Sklon sam i sam se prikloniti tom mišljenju, iako mi ponestaje argumenata. Cura silovana par metara od Tranzistora, prije par mjeseci u Rijeci. Ili je to bilo prije par tjedana? Vidite, već sam zaboravio, pretrpan vijestima o Sevinoj štikli i Sanaderovoj WC školjci. Pa, reći će drage djevojke s početka, ona je to i zaslužila, kad usred noći skitara sa razularenim punkerima i metalcima. Ček, ček, ona je to ZASLUŽILA?!? Čime netko ZASLUŽUJE biti silovan?! Pijanac ZASLUŽUJE iskrvariti na smrt kad padne i lupi glavom u beton, jel tako?! Narkoman ZASLUŽUJE zguliti kožu s kostiju dok se grči na podu od gadne doze, zar ne?! Nema grijeha u ravnodušnom prolasku, ta je gamad to ZASLUŽILA. A tko ste vi da prosuđujete, VAŠIMA BBBAJ?!? Možda je nesretni pojedinac koji se grči na podu epileptičar. To mijenja stanje stvari, zar ne, jer on vam je srcu bliži od prljavog narkića, a ostavile biste ga da se valja po podu zbog krive procjene!? Povraća mi se od tolikog licemjerja. Povraća mi se od tolike sebičnosti, tolike razine egocentričnosti i bezosjećajnosti. Povraća mi se od vas, drage djevojke!
Ponekad se zabavljam mišlju da ljudi, pogotovo mlađe i nadolazeće generacije, sve više liče na zasebne planete koje kruže svemirom, ponekad se sretnuvši sa drugim planetom. Nakon nekog vremena, putanja se opet razdvaja, planeti se opet mogu povući u samoću i uživati u sebi samima, bez potrebe za kompromisima i žrtvovanju vlastitog komfora. Živjelo ugađanje samom sebi!!! Živjeli TV, PC i igrice, surogat prijatelji od malih nogu!!! Nakon svega toga, zbilja mi nije jasno čemu toliko čuđenje o rastućem broju sranja u svijetu. Ljudi se više ne znaju družiti bez alkohola i droge, niti znaju uživati u jednostavnim, svakodnevnim stvarima, stalno bombardirani raznim reklamama i prikazima nečijeg savršenog života. Sve je postalo proizvod bez kojeg jednostavno ne možete niti govoriti o nekakvoj sreći... Kupi bedž i bit ćeš sretan, kupi palestinku i bit ćeš sretan, kupi pumice i bit ćeš sretan, kupi, kupi, kupi!!! Zasebni planeti postali su maleni kotačići u golemoj kapitalističkoj mašineriji koja se brine samo za sebe. I kako će takve ljude vrištanje djevojke koju razvlači skupina mladića potaknuti na išta drugo osim lagane promjene pravca kretanja (da se zaobiđe potencijalna opasnost, naravno)? Kako će takvi ljudi misliti išta drugo nego: ona je to ZASLUŽILA?!?