bilo bi lijepo napisati knjigu...o životu...svom...nešto poput autobiografije...no ne baš potpune...više neke životne pričice...o kako bi mi to bio dobar ispušni ventil...samo čini mi se da mi se toliko toga već dogodilo za ovo malo godina otkako me roda donjela na svijet da neznam kako bih to sažela...zato je lakše ispuhati se ovdje...daleko od roditeljskih očiju i dnevnika koji bi vjerojatno "slučajno" moja mama pronašla na samom dnu ladice...ne neželim si takva sranja...zato opet čvrkam ovdje po tipkovnici...
pa da nekim redom nabrojim samo kako uvijek neka sranja upadaju kad ne treba...i baš kada smo mislil da je sve opet dobro jer mama radi...saznala sam da mama neće više radit...nakon samo mjesec i pol opet je sve gotovo...možda zvuči glupo,ali toliko ljuta/jadna/zbunjena nisam već odavno bila...priopćila mi je to dok sam učila engleski...zato se i nisam javila iako sam planirala...jednostavno sam imala potrebu nekog razbit...i to zato jer mi je bilo užasno žao mame...svađam se s njom...zapravo režimo jedna na drugu poput dva bijesna psa...ali ne mogu joj to radit...kad netko uloži sve svoje slobodno vrijeme u taj posao...kad se brine o posljedicama svega više nego taj jebeni šef (šefica)...ne nije u redu...kažu nema od toga dobiti pa zato zatvaraju...halo...strpljenje?!?...ah možda samo nisu upoznati s tim pojmom...ma neznam...definitivno nije u redu...nije ona ništa kriva...a u biti uvijek najebe...propala je prva firma u kojoj je radila...evo sad i druga...i što sad?!?...u godinama je kad je već dosta mala vjerojatnost da će je netko primit u radni odnos...ima dijete (mene) što je još jedan nedostatak...jbiga kad ništa više u ovoj državi ne ide...danas je otišla na neki razgovor...možda ipak ima neke nade...možda ju prime...ali opet...tko garantira da će raditi do mirovine...nitko...toga više nema...snađi se brate kako znaš...
osjećam se lagano ogorčeno...znam da je rano...ali možda i nije...tko zna na kakve ću stvari ja naići jednog dana...hoće li mi biti bolje nego mojim roditeljima...hoću li rintati za neke bjedne pare ili ću pak uživati u nekoj kožnoj fotelji?!?...nikad ne znaš kakve te još nevolje mogu snaći...sjebana je ta budućnost ka dneznaš kuda če te život odnijeti...
P.s.nemojte ovo shvaćati kao neku depresiju...dobor sam čak odlično samo sam lagano ljuta kad pogledam u kakvoj državi živim i kakva su sranja oko mene...pozdraw!!
Post je objavljen 11.05.2006. u 14:14 sati.