Sanjam i živim...a više ne znam što sanjam, a što živim...sve izgleda kao stvarnost...a znam da nije...ni ne treba biti...nisu to snovi koje bi željela živjeti...zapravo, ne znam ni koji su takvi...
opet prolaze neki dani koji nisu moji...tek toliko da prođu...ma nek nestanu već jednom...
jučer kao da sam se trudila što manje razmišljati o Svom Nekom...ali kad sam se navečer zavukla u krevet, više ga ništa nije moglo izbaciti iz moje glave...valjda sam morala nadoknaditi cijeli dan...ne znam kada sam zaspala...nakon 2 sata prestala sam mjeriti vrijeme...
fali mi ovih dana...reći ćete: a kad ti ne fali?...ma znam...ali fali drugačije...ovih nekoliko dana kao da su se pretvorili u 4 godine...toliko se daleko čini dan kada sam ga zadnji put vidjela...i što ga rijeđe viđam, a isto tako jedva čujem, sve mi više fali...sve više nedostaje...sve...a on...u nekim trenucima mi se čini da me ga zbog takvih dana više volim...ovim ga putem pozdravljam i nadam se da će se čim prije vratiti...u školu...eh fali mi!!!!