Slusam jauke vjetra u svojoj dusi.
Veliki crni oblak neprekidno lebdi.
Cujem jecaje nekog dalekog organa.
Izvlacim se iz ovog bezdana ljudske otudenosti
Trazeci nekoga tko bi bio kao ja,
Tko bi volio kise, grmljavinu,
Onu nadasve bozansku ljubav koje vise nema.
Ne, nesmijem dopustiti
Da me ponese talas nekog ludila,
rijeka pesimizma koja ima mnogo virova.
Ne, nesmijem dopustiti, moram bjezati,
nestajati, traziti iako znam da nista necu naci.
Nadati se iako se nema cemu nadati.
Samoca razvlaci svoje okorjele prste po ovom gradu.
Uvlaci se u svaku kucu, stan, svako bice.
Zeli razoriti sve sto je sretno, mlado, staro,
Nesretno, lijepo, gresno...
Kapi kise slijevaju se niz deblo.
Nada
"Covjek je poceo razvijati mrznju u svijetu. Mrznju koja posjeduje emocije znanja. On je zanemario ljudsko u sebi. Ono se krije u sposobnosti da volimo..."
Nepoznati mislioc
Post je objavljen 10.05.2006. u 21:59 sati.