Napokon sam se i ja malo dočepao kompjutera (ili da se bolje izrazim - interneta) i odlučio sam objaviti neki post koji ima više od pet rečenica u sebi.

Vrijeme
Posljednjih dana vrijeme je bilo raznoliko - od sitnih kapljica kiše koje su me svojim udarcima o prozor budile u tiho doba noći, do sunčanih zraka čija svjetlost nikako ne može prodrijeti u moju sobu zato što imam pogled u atrij. Bježanje kroz prozor u večernjim satima na povišeni dio ispred kako bih pojeo mamin kolač u miru i na zraku, i razgovor s Lukom preko prozora dok ljudi neprimjetno prisluškuju (a ja znam da su tamo).
"Mogli bismo donijeti ležaljke tamo van, pa se izležavati preko ljeta", kažem ja.
"A što kada padne kiša?" pita Luka zaklanjajući mi svjetlo iz sobe.
Pojedem kolač i vratim se kroz prozor ostavljajući papuče na parapetama.Sljedeće noći padne kiša i ujutro ih nađem mokre.
Neka ostanu tamo...

Zeleno
Zamislite ležanje na travi u hladu drveta usred livade. Sve je zeleno, a smeđa kora drveta pod vašim prstima lagano pucketa. Zamislite niti trave koje vas škakljaju po obrazima, dok ih lagani povjetarac uznemiruje.
Tu sam sliku htio vidjeti svaki puta kada bi ušao u sobu. Donekle mi je i uspjelo. Jedan zid mi je zelen, krevet tamnosmeđi. Ali još uvijek nisam prikupio dovoljno ideja za namještaj. Ne bih htio da bude nešto osmišljeno na brzinu. Ideje se polagano razvijaju, a svaki dan ih ima više i više.
To me podsjeća na priču o Grcima koji su, kada bi napisali djelo, to isto djelo spremili na sigurno i tamo ga držali devet godina. Ako bi djelo i nakon toliko vremena bilo iste vrijednosti, zanimljivosti i didaktičnosti, smatrali bi ga svevremenskim i onda bi ga se usudili objaviti. :-)
Devet godina? Ipak najviše devet tjedana...

Pijanino
Prošli tjedan me baka opet ugodno iznenadila. Rekla mi je da u srijedu u jedanaest dođem na Ljubljanicu i da ju čekam ispred trgovine klavirima.
Da vam ga predstavim ——— Petrof!
Upravo tako. Mat crni, tri pedale i svih sedam i pol oktava. Mislim kako bi ta činjenice zadovoljila većinu glazbenika.
A tek kada se sjetim kako će taj isti svirati i moja djeca, moji unuci i njihova djeca... Kako ćemo možda i zajedno svirati kao Luka i ja danas. I fotografija u "Koga ja čitam?" je od Luke, a prigodno ju je preradio smjestivši me nasred neke lijepe livade. :-D
Na ovom mjestu zamislite čovjeka u osjećaju potpune sreće.

Knjiga
Zašto pišem naslov ove teme kada ionako znate da bez nje niti jedan moj post nije potpun?
U četvrtak sam pitao profesora iz biologije može li me pustiti ranije sa sata. "Naravno", rekao je.
I tako sam se ja spremio petnaest minuta prije svih ostalih, izašao iz učionice, a pratilo me mnoštvo zbunjenih pogleda. Sišao sam u prizemlje, izvadio vrećicu iz Lukinog i mog školskog ormarića te izašao van.
Bilo je kišno, a zastoj u prometu je bio ogroman. Napokon, izašao sam prerano pa sam znao kako neću zakasniti. U tramvaju, naprotiv, nije bilo previše ljudi - žena u crvenom kaputu, čovjek s mp3 playerom i dvije žene koje su pričale o laganoj hrani. Čak sam izašao stanicu prije i nastavio pješice.
Došao sam deset minuta prije nje. Taman da stanem u red i čekam. A zatim se pojavila u svom zelenom kostimu i karakterističnim osmijehom pozdravila prisutne. Uskoro sam i ja došao na red.
"What's your name?" pitala je uzimajući mi iz ruku knjigu.
"Boris. B-O-R-I-S. It's a pleasure to meet you." nadodao sam.
"Oh, thank you! It's really a pleasure to meet you, too!" rekla je pokazujući mi na papirić koji je stajao pokraj nje, "Is that your name?"
Kimnuo sam.
To Boris, with warmest wishes - Elizabeth Kostova.
27. 4. '06. Zagreb

Toliko od mene zasada. Žao mi je što nemam mogućnost češće pisati, ali i kada imam internet, stignem uglavnom samo provjeriti e-mail i pogledati neke stranice.
Imam osjećaj da ću sljedeći put nešto napisati kada dobijem internet, jer je ovo jako naporno - seliti tekst i slike s kompjutera na kompjuter i krasti bakinom susjedu vezu kako bih napokon to i objavio. Ali, tko zna, možda vas ipak još iznenadim.
Dakle,
veliki pozdrav od mene!
Post je objavljen 11.05.2006. u 10:36 sati.