Moraju li se moji planovi podvrgnuti željeznome jarmu prirode? – Mora li moj duh, koji leti visoko, pristati na pužev hod materije? Trebalo bi ugasiti svjetlo, koje se ionako održava tek na nekoliko kapi ulja. Ništa više. Pa ipak mi se ne da to učiniti svojom rukom, zbog svijeta. Ne bih ga rado sam ubio, samo želim da prestane živjeti. Htio bih postupiti kao vješt liječnik, ali u obratnu smjeru. Ne bih htio staviti prepreku na put kojim priroda ide, nego bih njezino vlastito gibanje malo i ubrzao. Mi smo doista kadri stvoriti uvjete za produljenje života, zašto ne i za njegovo skraćivanje? I što mi je sada činiti da poremetim taj pitomi, miroljubivi sklad duše i tijela? Koju bih vrstu čuvstava trebao odabrati? Koji osjećaj najljuće nasrće na cvat života? L j u t i n a ? - To je gladni vuk koji se brzo zasiti. Z a b r i n u t o s t ? – To je crv koji presporo glođe. T u g a ? - To je gmizavac koji puže odveć tromo. S t r a h ? - Nada je od njega uvijek jača. – Što? Jesu li to svi čovjekovi krvnici? Zar je popis smrtne oružarnice tako brzo gotov? Kako? – Što to? – Što? Ne. Aha. J e z a ! - Što jeza ne može? Što može razum, što li religija protiv ledena zagrljaja te nemani? – Pa ipak? – Ako se on opre i njezinu jurišu? – Ako on? – Oh, dođi mi tada u pomoć b i j e d o, i ti, g r i ž n j o s a v j e s t i, ti si paklenska Eumenida, podmukla zmija, što preživa vlastite žderotine i ždere vlastiti izmet. Vi obje svoj otrov vječno i ništite i stvarate. I neka ga zahvati muka s a m o o p t u ž i v a n j a, što urla, što je kadra vlastitu kuću opustošiti, vlastitu majku raniti. Dobrostive gracije, dođite mi i vi u pomoć, ti, božice p r o š l o s t i , koja se blago smiješiš, i ti, sjajna b u d u ć n o s t i , što nosiš prepun rog obilja. Na kraju čete furija doći će o č a j ! Pobijedit ću! Pobijedit ću! Naprijed dakle! Deus ex machina!
Post je objavljen 10.05.2006. u 20:26 sati.