„NNN“- reka bi moj stari gimnazijski prof. iz povisti, ništa naročito novo, dok smo obrađivali neke istovremene bitke Križarskih ratova i Drugog svjetskog rata. E, ništa naročito novo dok ne zakuca situacija na vaša vrata. Mene blagoslovija taj slučaj prije dvi godine...
Mali je uletija ka nenadana nevera na vrata s novom bojom osmjeha. Dava mi je bili cvit, divlju ružu penjačicu, simpatično otrgnutu na kratkoj peteljci. Pružija mi je. Dok mi je facu preplavljiva osmjeh kakav imaju žene kad primaju cviće od od svoga diteta, mali je nastavija: „To mi je dala Patricija!“ Koja Patricija, mamicu ti tvoju, koja Patricija?!! Pa tebi je tek pet godina dite. Plavuša iz ulice? Kako ja ne znam za Patriciju iz ulice? Koliko je maloj godin? Taj tvoj osmjeh mi je sumnjiv! Taj kurvanjski muški osmjeh na licu. Mulac jedan!
Otrča je van hitajući prekinutoj igri. Potrčala sam za njim s bilim cvitom ispod nosa čupajući iz njega sav miris. Navika i rutina gledanja na dičji svit prikinula se prvi put. Rano si balonjo počeja! Prvo san razmišljala čikova je ota mala? Koliko ima braće? Koje su njon fakultativne aktivnosti? Koji su joj ćaća i mater? Oklen su? Na čijen su mliku resli? Jesu podstanari? Jesu u kreditu? Gredu li u crkvu? Ča sve nemaju? Rodoslovno stablo? Ima li genetskih bolešćin u fameji...Patricija?!! Ha, čudno ime! Od čega li pate njeni starci kad su maloj dali ime Patricija?!! Uh Uh ;)))
Post je objavljen 10.05.2006. u 14:25 sati.