Čitali su pjesnici Gaby Bila-Gunther, Alistair Noon (na slici), a onda je show otela zloglasna Lorra!
Čim je Lorra! startala, Peraica mi je drhtavim šaptom povjerio da je ista čitala Machu (Noć Prva) iscrpljujućih sat i pol i da Bog zna što nas noćas čeka + možda bi bilo poželjno da se pozdravimo s našim najbližima, jerbo samo nebo zna kada ćemo opet na svjetlo dana.
A crnu Lorru! je krenulo!
Što reflektor i upaljeni mikrofon učine od čovjeka, a kamoli od nejake žene!??
Prije svake pjesme Lorra! bi nam ispripovijedala komadić osobne povijesti o babama i stričevima, kakti da pojasni stihove koji slijede - a krmela laže ko prase, jerbo niže jedan američki stereotip za drugim – npr. baba Irkinja nije govorila engleski, nego samo geeejlik! koji anforčunatli Lorrina! majka ne govori pa tako ni Lorra!, ali never mind, recimo da ga govori, pa shvatimo njezinu američku poeziju u kontekstu tog mističnog zelenog pašnjaka na kojem Ryanova kći jezdi s ovcama koje bleje geeejlik!, pardon, bile su to strme litice nad Atlantikom, a galebovi kliktaše na geeejliku! dok vjetar hučaše, također na geeejliku!, o mudrostima starih druida i keltskim uvarcima…
U sretan čas stiže SMS od očajnog Paje – Belzebuba žari i pali, plače sve u šesnaest i on više ne zna što mu je činiti. Oboružana misijom roditeljske dužnosti, provukoh se kraj Lorrine! geejlik! artiljerije i pobjegoh u noć.
Ostatak civila ostade u okruženom “Metropolu” – sigurna sam da preživjeli danas pišu memoare.
Post je objavljen 09.05.2006. u 21:33 sati.