Nekako moram započeti iako ni sam ne znam kako… Izbrisao sam sve stare postove jer im ne vidim više smisao… Nemam više ni namjeru voditi blog na onaj način na koji sam ga prije vodio, ali ni ne otklanjam mogućnost da se tu i tamo javim s kojom «pametnom»… Ako me uhvati želja.
Zapravo me uhvatila i jutros… Inače ne bi sve ovo ni pisao…
Uglavnom, napravio sam mali «refresh» boxova sa strane, pa ako se bilo tko ima želje da se kulturno malo uzdigne, neka pročita koju novu pjesmicu… I dalje me pere modernizam, tako da…
Eto, trudim se biti što kraći… a iskreno, nemam ni što zanimljivo ni napisati. (baš mi je palo na pamet kako sam, što se tiče duljine postova, ušao u svoje «zlatno doba». Ponekad se zapitam je li itko imao volje da one masovne postove pročita do kraja…)
Kada sad gledam na sve to što sam pisao… ne znam… nemam neko mišljenje… ili nisam dovoljno dobro razmišljao da bi mišljenje o tome realizirao…
No nije više ni važno…
POZ
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
/AG Matoš, 1910./
Post je objavljen 09.05.2006. u 14:43 sati.