Marketing
Back to kolotečina. Skoro...
Marko Stokuća, profesor ili inžinjer matematike, pivokuhač, pivopija, kolekcionar, prvi zdesna
i ljudina koji nas je doveo do pobjede imao je za reć samo ovo:
"Ne znam nikoga tko nije zamisljao da je zadnje slobodno bacanje u njegovim rukama ili zadnji penal u finalu Lige Prvaka. Slijedi naravno pogodak, vriska prekrasnih siparica, bezubih huligana, staro i mlado, sve je u transu. A ti presretan, veci i od Clinton Billa, kako to Atheisti pjevaju.
Medjutim, zivot te ne smjesti na Camp Nou ili u Chicago Bullse krajem devedesetih, vec u Budimpestu, na prvenstvo Hrvatske u curlingu i da ti u ruke zadnji stone u mecu za drugo mjesto. I shvatis svu tezinu tog tereta. Promasajem neces zajebati sebe vec drage ljude koji su cijelu godinu s tobom druzili ponedjeljkom iza ponoci, a to nije mala stvar.
Praznovjerje je na maksimumu. Sretni podmetac, zadnji stone s brojem 8, sve je kako treba. Samo ja iznutra nisam. Prilazi mi Sinisa i kaze: 'Ne bih ti bio u kozi.' U stomaku giba, cijeli dan igram ocajno, vjera u vlastite mogucnosti kopni. A sve ovisi o meni. Evo opet Sina: 'Meni je knedla u grlu. Mogu mislit
kako je tebi.' Tjeram ga u kurac krasni i pokusavam se koncentrirati ali nije bas da ide. Pogledam kroz staklo, a tamo Smile, Muf, Marko, Rudi, Melita i ono sto nisam vjerovao da ce se desiti i decki iz CK Zagreb, ali i cure iz Zaprudja, napeto cekaju. Jebate.
Krecem, spustam se, stone klizi. 'Fulo sam!' vicem, jer putanja nije dobra. Nakon par metara fels djeluje i pojavljuje se sansa za pogodak, za izbijanje protivnickog stona. Milimetri odlucuju. A tako je divno kada su milimetri na tvojoj strani. Kazu da se neke stvari dese ako ih istinski zelis. Ja sam ovaj pogodak tako zelio.
Nije finale Svjetskog prvenstva, nije kos u zadnjoj sekundi na Olimpijadi, ali je srebro na prvenstvu Hrvatske u curlingu i mi smo ga toliko zeljeli. Pogodak! Urlik odusevljenja se prolomio i u dvorani i iza stakla. Cika, vriska, veselje. Grljenje i poljupci. Pretjerano znam, jer ipak je ovo 'nekakav curling' i 'nekako malo prvenstvo' i koga briga.
Nas je bilo briga. Jesmo neozbiljni, jesmo cudni kad za zagrijavanje pijemo pivo, smijesni smo kad se slikamo kraj ploce s rezultatom u pol meca dok vodimo protiv prvaka, jos smjesniji s vaterpolo kapicom na glavi, ali mi smo istinski htjeli pokazati da mozemo do tog srebra i dosli smo do njega. A prica o covjeku celicnih zivaca je za malu djecu. Nas skip se usro od straha, stomak ga je i poslije meca satima bolio od nervoze, emotivno je bio prazan. Ali tako zadovoljan. Srebro je bilo oko vrata, a Riba, Sin, Muf, Puf, Ogi, Smile, Marko, Rudi, Melita i Branko nasmijani, veseli.
Nije bilo uzalud. I jebe mi se sto ce zvucati djetinjasto, ali ovo je prva medalja u mom zivotu u bilo cemu i ja ju vec dva dana nosam svuda sa sobom i ponosno gledam."
I da onda nećemo jednog dana nastupit na Olimpijadi... Pih. Svijet je naš!
Mirnice pitaš jel idem na Misfitse? Pa idem skakat na Misfitse!!! Jes da su stariji i od boga,
da im nema Danziga i da od American Psycho nisu ni jednu normalnu stvar snimili, ali ljudi, ipak su to Misfitsi. Ne bi Metallice bilo da im nisu 5 pjesama obradili!!!
Pa još onda i Motorheadi... Al će bolit jetra i bubnjići...
Post je objavljen 09.05.2006. u 00:54 sati.