danas sam nesto razmislajalla....cini mi se da precesto zivot ne gledam realno...u zadnje vrijeme....u nekim svojim oblacima,sa nekim samo meni znanim mislima i nadama....i onda...kao grom iz vedra neba..PAFFF!!! prizemljenje i shvacanje stvarnosti...nije lijepa,ni najmanje....i to stanje traje dan-dva...i onda opet odlutam u moj svijet...glupo je...mislim nije glupo imati svoj mali svijet u kojem je sve idealno,ali ne moze se zivjeti tako...stvarnost i njena surovost su tu,i kad tad moramo ih prihvatiti,koliko god bjezali od njih....a ja..ja ne zelim ne zelim odrasti,ne zelim prihvatiti svijet ovakakav kakav je..na ovom zivotnom putu kraj mene hoda hiljadu ljudi,mojih suputnika,svi negdje jure i zure,ne zele da pogledaju zivot sa neke ljepse strane,svi grabe djelic sutrasnjice prije vremena,lome noge dok jure za necim a ni sami ne znaju za cim,nitko nikoga ne shvaca,ne zeli shvacati....a ja...stojim kraj njih i promatram...promatram taj haoss koji me okruzuje...shvacam..vrijeme je da odrastem....ali necu da budem kao oni...zauvijek u dusi ostajem ona mala djevojcica plave frckave kose u svojoj haljinici sa masnicom....i nastavljam da zivim izmedju stvarnosti i moje iluzije....i treba mi netko,netko tko ce da shavti moje iluzije i moje snove,ali tko ce da me privremeno spusta na zemlju,medju stvaran svijet....netko tko je sanjar kao ja,ali ko ipak gleda zivot nekim realnim ocima....bili bi savrsen par,ja bi njega vodila na moje oblake i pricala mu o mome svijetu,a on bi meni pricao i ucio me o svome svijetu...zajedno bi lebdjeli na nasem oblaku izmedju zbilje i sna.....pa hajde pruzi mi ruku i dopusti da te povedem sa sobom.....ja tebi sam svoju ruku pruzila......
Post je objavljen 08.05.2006. u 16:40 sati.