Marketing
Ajmo nešto pametno zapisati.
Oni koji me čitaju primijetili su zasigurno da u posljednjih dva mjeseca pišem učestalošću jedan post mjesečno. To je iz razloga što zapravo nemam što reći, a i kad imam uvijek sam predaleko od kompjutora da to zapišem. Osim toga, slabo imam vremena za blog, budući da na sve moguće načine pokušavam natjerati vrijeme da malo uspori to svoje trčanje.
Htjela sam danas napisati nešto o obiteljskim stvarima. Naime, moj se brat uskoro ženi. Ženi se. Moj brat. I koliko god da sam sretna zbog njega jer će zasnovati svoju obitelj (vrijeme mu je 
), toliko sam žalosna jer shvaćam da više nikad neće naš odnos biti isti. Ma i dalje ćemo se mi voljeti, sve to stoji, ali živimo dvadeset i jednu godinu skupa. U tom periodu podijelili smo više od kupaonice...
Od časa kad me prvi put ugledao i rekao - pa dobro je ispala...
Pa preko svih naših svađa, a svađali smo se jako i neumorno.
On je sve ono što ja nisam, a ja sam sve ono što on nije.
Ipak, kako su godine prolazile, tako se lagano topila ta razlika u godinama i osobnosti između nas. Danas imamo zajednički hobi, zajedničke prijatelje, stavove.
Susjeda me zaustavi neki dan na cesti i pita me: "Maja, a kako se ti nosiš s tim što se brat ženi?" Uputila sam joj teleći pogled, uopće nisam shvaćala kakvo je to pitanje. "Dobro," odgovorih, "pa nemam se ja šta s tim nositi."
"A, imaš, imaš. Nisi možda još svjesna da će to itekako utjecati na tvoj život."
Ma nije ona meni htjela izreći neke crne prognoze. Bože moj, pa to je ciklus života. Tako to ide. Nego me htjela pripremiti da će vrlo skoro doći dani kad ga neću više moći zvati noću da dođe po mene. Niti ću nekog drugog moći okriviti za gomilu prašine u boravku. Nećemo se zapričati do dva ujutro. Neće me više prije izlaska pitati kako mu stoji odjeća... niti da mu napravim frizuru.
Neću ga više ni žicati kad ostanem dekintirana.
Niti da mi posudi auto kad u mojem nestane benzina.
Posesivna sebičnjača sam ovih dana.
Ne mogu pojmiti ideju da ću se s njim za par mjeseci viđati na kavama.
I pričam mu stalno kako jedva čekam da odseli, jer će kat biti slobodan, pa ću konačno moći to srediti po svojoj volji.
Ali, i on zna da se baš bojim te promjene.
Prestajem biti broj jedan u njegovom životu.
Baš me briga kaj ispadam kučka sebična.
Imam pravo biti malo tužna zbog toga.
Post je objavljen 08.05.2006. u 20:50 sati.