Pisala bih o nečemu. Odnosno, htjela sam pisati o nečemu, ali sam zaboravila na kaj sam mislila.
Shvatila sam jednu bitnu stvar ovog vikenda. Možda i nisam shvatila, nego samo prihvatila, ali bitno je da je "sjelo". Pomišljam da je to jedan od onih trajnih stavova koji se usvajaju za cijeli život.
U subotu sam (zar je itko sumnjao?) bila vani. U petak nisam, samo na manjoj kućnoj čajanka zabavi. Bilo nas je 10-ak, pa ne mogu to nazvati nekim tulumom, a pošto je bila noć, bila je i mikseta, i cuga i dobra stara neznamkakobihkrozživotbeznje prijateljica Marijana, to mora da je bila zabava. Subota, dakle.
Dakle, slušam house i volim plesati, pa u skladu s time, sam stalno na nekim događanjima (mrzim naziv party jer to svi odmah dožive kao hrpu nazobanih ljudi, a to nema veze s vezom) gdje se čuje (treba mi sinonim za) house. E, a ne znam zašto je tako, ali činjenica je da je tako, i pederi očito naj vole house, pa su i oni stalno nazočni. Pisala sam već da me više ne opterećuju. Vjerojatno je to kao i sa svime kaj nas okružuje ili je sveprisutno,a oni su bogme toliko sveprisutni i infiltrirani da mogu reći da su stalni. Čovjek se navikne na ono kaj gleda svaki dan. Susjed je podigao još jedan kat na kući. Sada, nakon godinu dana sam navikla da više ne mogu gledati zalaz sunca iz svoje sobe. Ok, nije da je bio neš spektakularan.
Shvatila sam da nemamo pravo na život ili da nismo osuđeni na život (kako kome draže), nego da se radi samo i samo o suživotu. Mislim da sam to shvatila već i prije, ali da sam sad tek počela prihvaćati. Dakle, gay is ok. Btw. ja pričam o pederima, ne i lezbijkama. Na njih sam naučila još davnih dana. Uvijek sam im bila interesantna. Možda je i prihvaćanje njih od mene imalo neke veze s egotripom, ali u to mi se sad ne da ulaziti. Davno sam se saživila s njima.
Isto je i s prijateljima. Moramo se naučiti prihvaćati takvima kakvi jesu (oni od volje pokušati pozitivno utjecati). Vrline - mane = ? Nema tko nema mana. Pitanje je samo da li nas njihove vrline zadovoljavaju u toj mjeri da smo spremni zažmiriti na te nedostatke.
Jučer navečer sam svojim dragim prijateljicama rekla da ću potražiti nove. Bile smo na nekoj cugi i ja sam htjela još, a one doma. Istina, mjenjale smo birtije od popodne, ali ono... Di vam je mladost? Mislim, cijeli smo dan zajedno i hoću interakcije s još nekim osim vas. Sori kaj mi niste dovoljne. Rekle su mi da prošećem i prozujim jel ima nekoga uokolo, a ja sam rekla da neću sama, da mi treba podrška. Je, šetala budem od birca do birca i kao najveći idiot gledala di ima tko poznat. Odjebale su me. Kaj da radim kad od muških prijatelja samo s dvojicom mogu van? S ostatkom se ne mogu dogovoriti oko mjesta, vremena, muzike.. U biti su se pretvorili u penziće. I, na kraju za koji k sam išla spavati u 3? Da bismo nas četri zajedno pogledale playboy-ev pornić. Jeben provod. (frendicama: i znam da čitate ovo i živo mi se jebe i živo me zaboli i živo mi puca kurac)
Razvijam novo promišljanje. To be strong is to hold yourself within. Kad donesem zaključak da li je tvrdnja istinita ili ne, možda vas obavijestim. Nije da će itko umrijeti u neznanju.
Btw. ako netko zna iz koje je to pjesme (radi se o house-u), nagradit ću ga altruizmom. Lyricsi koje sam upamtila su :"to love you is to know you... to be strong is to hold yourself within"
I, zakaj bi jutro bilo pametnije od večeri? Do svih životnih spoznaja ja sam došla po noći. I to najčešće pijana i nadrogirana. K tomu sam još najljepše dane svog života proživjela po noći.
Još jedno noćno pomirenje/prihvaćanje. Produkt nekog razgovorima pod utjecajima. Prestajem se zamarati zbog starenja (na slijedećih 10-ak godina). Nije me mučilo u smislu imat ću bore. (dapače, živim za dan kad ću moći napraviti face lifting i dobiti onaj "začuđeni" look jer će mi se konačno oči otvoriti. uvijek su mi više pritvorene, nego otvorene) Bila sam zabrinuta jer sam razmišljala da nakon kaj proslavim još koji rođendan će se moje (ovakvo) ponašanje smatrati neprimjerenim. Ono: ak dođem na house zabavu, gledat će me čudno (odi doma i rađaj djecu). Ali, na toj zabavi od petka svi smo bili u kasnijim 20-ima, ranim 30-ima i zaključili da smo malo čudna generacija kojoj situiranje u kontekstu braka i djece nije na kraj pameti. Ima nešto u tome. Npr. iz mog razreda iz srednje od nas 38, 2 ili 3 ženske su se udale i that's it. Ostatak nadobudno živi noćnu smjenu. Tak da se veselim jer ne budem ostala sama u nastojanju da se naslušam dobre muzike i nasrećem dobre stare prijateljice Marijane (u iščekivanju Parkinsonove bolesti). I još sam jučer sjedila s dva (nazovimo ih) frendovima od 30 i neš sitno godina, pa kad ih vidim tako divno zaigrane i neozbiljne, nada je još čvršća i utemeljenija. Budem posvajala djecu (kad ih se prestanem bojati). Male crnce. Možda ne baš male :) Ili ću čekati dok se nenadobudni iz moje generacije porastavljaju i počnu plaćati alimentaciju. Takav me ne bude silovao ni na djecu ni na brak.
UPDATE: Pronašla sam čija je stvar. Stevie Wonder u originalu "to know you is to love you". Ostaje pitanje čija je house verzija sa ženskim (bjelačkim) vokalom.
Post je objavljen 08.05.2006. u 11:51 sati.