Isto mjesto, drugo vrijeme, par godina poslije: Svetlana Bojković. Ne gledam je na sceni nažalost nego u stvarnom životu. Zadnji put, prvi put je bila savršena. I koliko god Katarina Žutić, njena kćer, u toj predstavi čije ime stalno zaboravljam - Sabrane priče - bila odlična Svetlana Bojković je jednostavno bila... To je to. To je Glumica. Prava kazališna glumica koja osjeti svjetlo, koja je jaka i zrela i odgovorna, koja više ne treba nikakvog učitelja jer ima svoj osjećaj iznutra, kojoj ne treba reći “ne misliš na ono što radiš”, koja u trenutku postane…
A Sabrane priče, to je savršeno točno odigrano, to je svaka intonacija na svom mjestu, sve kako treba biti.
Sinoć je gledam u tjeme i onda se javi za riječ i okrene mi se iz profila. Čeka svoj red jer neki tip nesuvislo tlači. Onda je prozovu i - to je bilo tako divno - kako je promjenila izraz lica, izravnala čelo, nekako se osvijetlila, neobjašnjivo, nasmiješila se, nešto joj se dogodilo u očima, izdahnula dim, kao iz dubine ali vrlo kratko, odložila cigaretu i progovorila, opet savršeno točno, smireno ali vrlo zainteresirano, sigurno ali pomalo očarano, s divnim beogradskim naglaskom.
Tako bih je voljela opet negdje gledati, negdje gdje bi bila jako sigurna pametna i ironična i malo arogantna i duboko u sebi povrijeđena i sama, sama.
A tko bi rekao... tko bi rekao...
Post je objavljen 08.05.2006. u 11:20 sati.