Velimir Visković 'U sjeni FAK-a – kritike i eseji'
Riječ izdavača
Ova knjiga pokriva hrvatsku književnu produkciju u razdoblju 1999. do 2004. U tim je godinama Visković pisao kritiku u Vijencu, Vjesniku i Feralu, a zbivanja u recentnoj hrvatskoj književnosti povremeno je komentirao i na stranicama književnih časopisa. Kao dominantni književni fenomen toga razdoblja nametnuo se FAK (isprva je taj akronim tumačen kao Festival alternativne književnosti da bi potom sami selektori FAK-a kao razrješenje akronima ponudili varijantu naziva Festival A književnosti, sugerirajući tako da se ne radi ni o kakvoj alternativi koja bi bila osporavateljska prema nečemu što je glavno u hrvatskoj književnosti, već da se radi zapravo o glavnoj, odnosno A pojavi u toj književnosti). FAK je dobio golem odjek u medijima, unio je velike promjene u subkulturni život mladeži, osobito u sferi klupskog druženja i zabave, a potaknuo je i rast općeg zanimanja za domaću književnost.
Postoje li i poetičke poveznice među piscima koji su označeni zajedničkim nazivom fakovci? Viskovićeva je teza da postoje izrazite crte pripadanja koherentnom poetičkom projektu: one se očituju prije svega u socijalno-mimetičkom konceptu na planu izbora tema, profiliranja karaktera, jezika likova i pripovjedača (prevladavanje slenga i urbane kolokvijalnosti). Stoga se kao sinonimski književno-stilski termin za fakovce uvriježio još i stvarnosna proza. Visković u svojoj knjizi piše o opusima i knjigama glavnih predstavnika fakovske proze: Jergovića, Ferića, Pavičića, Tomića, Radakovića, Perišića, Mraovića, Valenta i dr.
Međutim, uz FAK, koji se medijskim odjecima natkrilio nad cjelokupnu književnu produkciju toga vremena, pojavio se tada i niz drugih knjiga koje će ostaviti trajni biljeg u hrvatskoj književnosti (Mlakić, Koščec, Brešan, Fabrio, Ugrešić, Stojević, Tribuson, Drndić, Vujčić, Lukšić, Matanović i dr.). Visković govori i o tim autorima i knjigama, koji su ostali »u sjeni FAK-a« (iako su neki od njih povremeno surađivali s fakovcima), rekonstruirajući cjelinu zbivanja u tom nemirnom književnom i političkom razdoblju u Hrvatskoj.
Iako je dosad uglavnom poznat kao kritičar koji se bavi hrvatskom prozom, u ovoj knjizi Visković donosi i kritike pjesničkih knjiga (Glamuzina, Manojlović, Paljetak, Dedić i dr.). Osvrće se također i na knjige ključnih kritičara tog razdoblja (Pogačnik, Bagić) te teoretičara (Lasić).
Viskovićeva knjiga će zacijelo ostaviti traga kao pouzdan kritički komentar strujanja u hrvatskoj književnosti na razmeđi stoljeća