Da se malo nadovežem na pretprošli post.
U posjeti Hrvatskoj je boravio američki potpredsjednik Dick Cheney. Došao je bez lovačke puške, iako ne bi bilo loše, obzirom na njegovo iskustvo, da ju je ponio i da su ga poveli u lov.
Čovjek se osjeti bijedno kad vidi kako su ga dočekali, i s koliko strahopoštovanja su se prema njemu odnosili, s koliko poltronstva su skakali oko njega. Kao da je sam njegov dolazak vrhunski uspjeh državne politike u posljednjih sto godina. Nemam ništa protiv da se svaki gost i političar i državnik dostojno dočeka, ali ovo baš i nije imalo mjeru.
Nekada takve poklisare poput njega pokojni predsjednik bivše države nije ni primao u posjet. A i takvi nisu mogli dolaziti i određivati što i kako će se raditi i kamo će država ići.
Ko što sam napisao, bila su druga vremena, i druga globalna slika svijeta, ali je i bilo drugačije. Nije se glava saginjala pred prvom protuhom koja se pojavi predstavljajući veliku silu (SAD je na žalost svjetska sila i rade što god hoće i kako hoće, sami određuju pravila i distinkciju između dobra i zla, ali tako se kod nas dočekuju i puno nebitniji ljudi neuporedivno neutjecajnijih zemalja).
Dok nam EU možda i može nešto dobro donesti (ono za što nismo sposobni sami, vladavinu prava i pravde, jednake zakone za sve), od NATO-a siguran ništa dobra doći neće. Samo ogromni troškovi prilagođavanja njihovim standardima, kupovina njihove opreme i vazalni odnos.
Zato mi je muka od naših političara koji tako ustrajno žele pod američke skute. I ništa ih ne zanima, i ne znaju kako poboljšati standard i pokrenuti državu, ali zato kako bi rekao jedan političar kojeg se sjete samo o obljetnicama i kojeg citiraju samo u segmentima i kad i kako im paše srljaju kao guske u magli u NATO.
Nesposobni su se uhvatiti u koštac sa nagomilanim problemima, nemaju pojma ni ideje kako nešto dobro i korisno napraviti, što se moglo upropastiti su upropastili, što se moglo pokrasti su pokrali, što se moglo rasprodati su rasprodali i sada gledaju kako da rasprodaju to što je ostalo, vanjski neprijatelji su u velikim problemima i ne mogu biti atraktivni niti homogenizirajući faktor, nogometno prvenstvo je još daleko, pa im onda očajnički treba neki politički uspjeh. Pa makar to bilo besmisleno članstvo koje će koštati silne novce, ali kad se to lijepo narodu objasni, svi će biti sretni.
Još malo u stilu Prousta, da se nadovežem na Dubrovnik, SAD i naše novinare.
Kada je američki ministar Ron Brown poginuo u avionskoj nesreći kod Dubrovnika 3.4.1996., 1. program Hrv. radija je uredno u vijestima javio kako je ministar stigao u Dubrovnik i kako su ga lijepo dočekali i kako je imao razgovore s lokalnim političarima, i to dosta nakon što se avion srušio?
Za one paranoične (što ne znači da ih nitko ne progoni), jedan zanimljiv link o toj temi: Teorija zavjere o smrti Ron Browna
Na današnji dan 1833. rođen Johannes Brahms, 1840. rođen Pjotr Iljič Čajkovski, 1892. rođen Josip Broz Tito (iako je slavljen 25.5, ovaj datum je zvanični datum njegova rođenja), 1912. ustanovljena Pulitzerova nagrada (u čast Josepha Pulitzera, američkog novinara), 1928. Engleska je smanjila dobnu granicu za pravo glasa za žene sa 30 na 21 godinu, 1945. američki general Dwight Eisenhower i njemački general Alfred Jodl potpisali dokument o njemačkoj kapitulaciji koja je postala važeća 08.05 u ponoć, 1960 Mihail Talj pobjedom nad Mihailom Botvinikom postao svjetski prvak u šahu, iste godine na vlast u SSSR-u došao Leonid Brežnjev.
Post je objavljen 07.05.2006. u 21:00 sati.