Opće je poznato da moja frendica Marki nije svetica. Lijena je, neodgovorna, neuglađenih manira, a gejlezbo granično transrodnu orijentaciju teško da bi joj itko upisao pod zaslugu. Ipak, iz neobjašnjivih razloga, ona smatra da zaslužuje boljitak.
I zaista, nedavno joj je nešto sasvim neočekivano palo u krilo.
Bolna kvržica iskrsnula je na prednjem vanjskom dijelu Markinog organa za razotkrivanje zablude. Onog, u susretu s kojim bi naivne djevojke napokon uvidjele istinu o 'frajeru' s kojim su plesale sentiše u mraku disca.
Nošena optimizmom, Marki pomisli da joj raste penis. Pa usprkos boli stane štipkati i natezati izraslinu, ne bi li ubrzala proces.
Rezultati nisu izostali, proces se ubrzao. Upalni. Tako da je čitav tjedan provela u lavoru s hipermanganom i u nadi da će se stvari srediti. Što se djelomično desilo. Upala se povukla, ali stvar je ostala. Ni mali penis, niti veliki prišt, nego stršeće nešto. Čudna, sasvim nefunkcionalna kvržica, koja zapinje o patentni zatvarač i odlikuje se potencijalom da zbuni i oneraspoloži buduće posjetiteljice Markinih intimnih područja.
Ne videći drugog izlaza, Marki doklipše do ulaza u ginekološku kliniku, s hrabrom namjerom da ode pod nož.
Odjednom, zarašteni mladić koji je dotad sjedio na stepenicama lupajući u gitaru i revajući nešto o Isusu, ustane, zgrabi je za ruku i stane uvjeravati kako nema moralno pravo odlučivati o svojim genitalijama, nego da se mora prepustiti božjoj volji.
U nastojanju da izrazi suprotno mišljenje, Marki mu istrgne tamburu iz ruke i stane ga tamburati, dajući mu tako do znanja i po tikvi.
Pet minuta kasnije, sva iznervirana i zasoptana, jedva je uspjela objasniti medicinskoj sestri svrhu svog dolaska, metodom predočivanja spolovila.
«Fuj, koje sranje!», glasila je stručna dijagnoza, nakon koje je Marki rutinski šutnuta u hodnik ispred prepune čekaonice. Tamo su, na polici, ležale brošurice pod nazivom 'Nijemi krik'. Po Markinoj prosudbi, trebalo je pisati 'Nijemi trik', jer fotografije pobačaja izgledale su kao kadrovi iz filma 'Teksaški masakr motornom pilom u starijoj grupi dječjeg vrtića'. Jedan veoma napredni embrio čak je imao školske šlapice na nogicama.
U tom mučnom času, Marki osjeti blagi dodir. Mlada djevojka, lijepa poput anđela, s Biblijom u ruci, krunicom oko tankog pasa i slikom majke božje na tijesnoj majičici, pripila se uz nju, milujući je i tješeći: «Bog me šalje da budem uz tebe i podržim te na tvom putu...»
«Može, ja sam za!», složi se Marki.
«Znam da je teško i budućnost se čini mračnom, ali nemoj klonuti. Ako nemaš kamo, možeš doći k meni i živjeti u mom stanu...»
«Wow! Divno!»
«Podržat ću te svojim rukama i neću te napustiti u teškim trenucima...»
«Najteže mi je noću, dok ležim u krevetu, sama», prizna tugaljivo Marki.
«Ne brini, odsad ću ja spavati s tobom.»
«To!!! Aleluja!!!», klikne oduševljeno Marki.
«Aleluja! Hvala budi gospodinu! A sad mi dopusti da te odvedem s ovog groznog mjesta, gdje ubijaju nevinu dječicu», reče djevojka, povede Marki do prijemnog šaltera i obavijesti sestru da se pacijentica predomislila.
«Oko čega se predomislila?», blene sestra u mladu Samaritanku, «Jes ti, curo, luda? Pa ova ti ima samo jednu jebenu kvržicu i ništa više!»
«To što vi nazivate kvržicom ima ljudske gene», usplamti djevojka, «i božjom je voljom stvoreno! I jednog dana, veoma skoro, netko će tu kvržicu voljeti svim srcem!»
«Jebem ti mozak", zgražala se sestra, vraćajući iskaznicu, "ko bi pri zdravoj pameti mogao voljeti tako nešto???»
«Ma, ko te pita za pamet?», odbrusi Marki, zagrli curu i zaputi se prema izlazu.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 07.05.2006. u 19:55 sati.