Marketing
Jedna sasvim neobična subota
Jučer je bila, kao što znate, subota. 
Tako da imam nekog, nazovimo «materijala», za novi post. 
Pa počnimo redom…
Osim što je jučer bila subota, jučer je bio još i rođendan male Maje.
Slavila ga je na pijaci. Ali nisam otišo odma na njezin rođendan, već sam prvo krenuo u jednu birtiju po imenu: Camel (vald je dobla ime po onoj životinji, devi. A možd i po onim cigarama… I don't no). U Camel City sam trebao otići po Zorija, iliti Theodora. Tam smo sjeli, popili neko piće(neam pojma šta je to bilo), a onda smo polako krenuli na pijacu, na feštu. Tu smo zatekli naravno slavljenicu - malu Maju, a zatim još i: abzurgu, Inesku, Jelenu Veliku, Doru, Josipu Deninu, Evu i još pun kurac drugih ljudi… Na pijaci smo se zajebavali, pjevali, pili, i tako dalje. Onda smo skoknuli do Puba, gdje sam ja nakon određenog vremena otišao zajedno sa svojom ljubavi do Besta. Eeee tu sam se malo više zadržao, jer sam(nakon što je moja velika ljubav otišla) sreo stare kolege iz Osnovne i još nekih ljudova. No kako je s vremenom atmosfera pala, krenuo sam natrag prema Pubu. Idem ja do tamo kad čujem neko meni zviždi, viče, mrmlja, doziva, šta ja znam – baš kod Dražine knjižare. Pogledam lijevo, desno, ispred i iza sebe i ne vidim nikoga
. Pomislim da sam tolko pijan da već čujem zvukove
. Kad ono opet čujem iste zvuke. Pogledam lijevo, desno, ispred i iza sebe i ponovno ne vidim nikoga. Onda sam se sjetio da imam poveliku dioptriju i da pogotovo noću ne vidim, tako da sam se na svoj sluh oslonio. I čuo sam ni manje ni više nego…Dražu. 
Aj dobro!! Sjednem ja tam kod njega, on ode po Bambus, a ja do Besta po cigare. Pričamo mi i vidimo Denu i ostale kako su krenuli prema Bestu. Skrenli oni kod nas dvojce, a Draž donese još pića (jebiga, treba svu tu stoku napojit….).
Kod Draža sam odsjeo do neka dva sata, a onda zurück u Best. Oko tri, pol četri sam krenuo stopirat. I ustopiram nekog čoeka do Bogićevaca, ma valja… Povezo on mene do njihove općine, a ja onda tih par kilometara koji su ostali moro odradit pješke. 
Ma sitnica, jebeš dva tri kilometra. Kad se sjetim kako smo ja i moj kum Mara, iliti Delija išli pješke 15-ak kilometara u mrkloj, hladnoj zimskoj noći,… ajme!! To su bila vremena. A štaš: mladost, ludost… 
I tako vam ja narode stigoh kući, već je bilo negdje oko četri sata. Baš je bilo ludo ovog vikenda, uglavnom. Zato danas moram trpit posljedice(ma znate:mamurluk).
A jebaj ga, kak se ono kaže:
Pozdrav svima vama. Do slušanja, ovoga, čitanja il kako god…
Post je objavljen 07.05.2006. u 19:03 sati.