Godine 229. pr. Krista, Rimljani su sakupili protiv Teute vojsku od 20.000 vojnika, 2000 konjanika i 200 ratnih brodova. To je bio početak prvoga rimsko-ilirskoga rata.
Nakon napada Rimljana na Teutinu državu, Teuta je zatražila primirje. Ugovor o miru bio je vrlo težak za Teutu i ilirsku državu, pa je ona odstupila s prijestolja. Grčke kolonije sačuvale su političku autonomiju, ali pod nadzorom Rima.
Desetak godina kasnije došlo je do drugog rimsko-ilirskoga rata. Nakon izdaje ilirskoga vojskovođe Dimitrija Hvaranina, rimska vojska zauzela je grad Dimallum, koji se nalazio kod mjesta Berata u Albaniji.
I već spomenuti makedonski kralj Filip II. napao je Rimljane pa je, nakon toga rata, potpisano primirje 205. godine pr. Krista, no iza pobjede Rimljana nad Kartažanima, oni su opet napali Makedonce i pobijedili sih u ratu u Tesaliji.
Rimski vojskovođa Lucije Anicije Galo, sa 30.000 vojnika, osvojio je ililrski glavni grad Scodru (Skadar) u sjevernoj Albaniji.
Treći rimsko-ilirski rat, u kome su Rimljani pobijedili i osvojili ilirsko kraljevstvo, trajao je samo 30 dana.
Nakon propasti ilirske države, Rim je zavladao čitavim ilirskim područjem i vodio ratove s ilirskim plemenom Dalmatima, 156. godine pr. Krista, koji su Rimljane porazili kod Narone (današnji Sv. Vid kod Metkovića).
Rimljani su ipak osvojili ilirski grad Deminium (Duvno). Trideset godina nakon ovoga rata, Rimljani su opet ratovali s ilirskim plemenima Ardiejcima, Pierejcima i Histrima.
Protiv spomenutih plemena poduzeli su Rimljani prvi pohod 221. godine pr. Krista. Rimljani su ratovali i s ilirskim plemenom Japodima koji su obitavali u današnjoj Lici i Gorskom kotaru. Japode i Liburne pobijedio je rimski vojskovođa Casius Sempronius Tridetanus.
I rimski car Oktavijan ratovao je, 35. godine pr. Krista, protiv Dalmata i drugih ilirskih plemena.
Između 6. i 9. godine poslije Krista naredio je rimski car Tiberije da se unovače ilirski Desitijati za rat protiv Germana.
Protiv toga ustao je vojskovođa Desitijata Baton u tzv. Batonovom ustanku. Ustanicima su se pridružila i druga ilirska plemena, među kojima su se istakli Iliri Breuci s kraljem Pinnesom i vojskovođom koji se zvao također Baton.
Baton iz plemena Breuci bio je poražen u Sirmiumu (Srijemu), a onaj drugi Baton bio je ranjen pod gradom Salonom (Solin kod Splita).
Germani su porazili Rimljane kod Srijemske Mitrovice. Ovaj rat bio je najteži poslije rata Rimljana s Kartažanima. Iliri su pružili veliki otpor Rimljanima u gradu Ardubi (današnji Vranduk). Tom prilikom ilirske žene su se ubijale s djecom, da ne dođu u rimsko ropstvo.
Zarobljeni Iliri počeli su se isticati u Rimu, pa je nekoliko rimskih careva bilo ilirskog porijekla. Ilir Decije koji se proglasio rimskim carem 248. godine, ratovao je protiv barbara i poginuo sa sinom 251. godine.
Od 262. do 264. godine rimskim carstvom vladao je Ilir Klaudije II. koji je s uspjehom ratovao s Gotima. Njega je na prijestolju naslijedio Ilir Aurelijan koji je vladao od 270. do 275. godine.
Iz Srijema (Sirmiuma) bio je rodom Ilir i car Probus (276.-282.) koji je bio vrstan vojskovođa, pa su ga vojnici proglasili za cara. 282. godine ubili su ga njegovi pobunjeni vojnici.
Najveći rimski car ilirskog porijekla bio je bivši pastir Valerije Dioklecijan (239.-313.) koji je vladao od 284. do 305. godine. On je rođen u Diokleji (Duklji) u Crnoj Gori. Njegov suvladar bio je Maksiminian, također Ilir.
Dioklecijan je progonio i ubijao kršćane te je dao svetoga Vida živoga prepiliti napola. U Splitu je sagradio kaštel i u njemu veliki mauzolej (grobnicu) u kojemu je bio pokopan.
Nakon pobjede kršćanstva, Dioklecijanovo tijelo je izbačeno iz mauzoleja, pa je ovaj preuređen u krasnu crkvu svetoga Dojmija (Duje).
Porijeklom Ilir bio je i sveti Jeronim (340.-420.) koji je napisao na latinskom jeziku: "Dalmata natus sum" (Rođen sam Dalmatinac). On je preveo Sveto pismo (Stari zavjet) s grčkog na latinski jezik. Ovaj prijevod poznat je pod imenom Vulgata pa je i danas u upotrebi u Katoličkoj crkvi.
U drugom stoljeću poslije Krista provalili su u rimsko carstvo divlji i barbarski narodi Markomani i Kvadi, koji su pljačkali i ubijali rimsko stanovništvo.
U 4. stoljeću provalili su barbarski Huni pod vodstvom kralja Atile (435.-453.). Oni su sve uništavali, što je opisao sveti Jeronim u jednom pismu. Hune su porazili Rimljani na Katalaunskim poljima u Francuskoj, 451. godine.
Iz Ilirskoga porijekla i pekva za pečenje kruha na ognjištu. Na ovaj način peče se i danas kruh u nekim krajevima u Hrvatskoj.
Ilirsko pleme Japodi nosili su metalne kape, a takve, samo od tkanine, nose se i danas u Lici.
Glavni objekt kulta Ilira bilo je božanstvo Sunce već u prapovijesno doba. Iliri su, pod utjecajem Rimljana, svojim bogovima dizali spomenike. Oni su, došavši u sastav Rimskog carstva, identificirali svoja božanstva s pojedinim božanstvima iz rimskoga Panteona.
Ilirsko pleme Liburni obožavali su božicu ljubavi Anzoticu. To je, kod Rimljana, bila božica ljubavi Venera.
Japodi su imali božanstvo Bindusa. To je, kod Rimljana, bio Neptun, bog mora (kod Grka Posejdon).
Ilirski bog izvora bio je bog Vidasus. U Topuskom, na brdu Sv. Nikole, pronađeni su ostaci hrama s natpisima posvećenim Silvanu, bogu šuma, pašnjaka i izvora.
U Bosni i Hercegovini štovali su boga rata Armallusa. Bog plodnosti bio je Prijap, sin rimskoga boga vinogradarstva Dioniza i boginje ljubavi Afrodite. Svetište plemena Histra bilo je u gradu Nezakciju kod Pule.
Post je objavljen 07.05.2006. u 09:55 sati.