nedostaješ mi
trag tvog imena
još mi je na usnama
otrovana sam
vlastitom boli
u meni je ostalo
malo prijašnje mene
čvrsto sam vezana
tek uz trajni proces propadanja
nedostaješ mi
i ti si se nekad češće smijao
nedostaješ mi
neizdrživo
nezamislivo
neopisivo
onakav kakav si bio
onakav kakvog te želim zapamtiti
život mi se sveo
na puko preživljavanje
na beskrajan niz dana
koji svi opsesivno nalikuju jedan na drugi
i svi zajedno ni na što...
otvaram vrata
i bježim u noć
protkanu sjajem krijesnica
treba mi zraka
SVE JE STALO
DOŠLI SMO DO ZIDA I...
OVO SE VALJDA ZOVE KRAJ.
mada će ljubav i tvoje ime
za mene zauvijek ostati sinonimi
mada ćeš zauvijek ostati
moja najočajnija želja
i moja najtužnija pjesma
(pre)pustit ću te
struji vremena
tvojim vlastitim pjesmama
nastavi tamo gdje si stao
dolje, niz ulicu u kojoj cvjetaju kesteni
slutim da više ionako nije važno
sad kad smo
napokon odrasli...odrasli i nesretni...
SVE JE STALO
DOŠLI SMO DO ZIDA I...
OVO SE VALJDA ZOVE KRAJ.
odlažem svoju olovku sa strane...
„tajne su tu zato da ih neko nasluti“
a ako ćemo iskreno...
...što si ti uopće ikad znao o anđelu skrivenom u mraku?
...što si ti uopće ikad znao o MENI, Milane?
Post je objavljen 07.05.2006. u 00:32 sati.