Bio je visok i crn... Predivan... Ali nije njegova boja ono što me toliko očaravalo. Ne, ne...
Bilo je tu nešto puno više od fizičkog...
Njegov miris...
Okus koji mi je svakodnevno budio osjetila...
I to što su ga svi opsjedali... Sve žene s mog faksa vrtjele su se oko njega... Bio im je neodoljivo privlačan, baš kao i meni... Moglo bi se reći da smo sve bile ovisne o njemu...
I ne samo mi! Povremeno bi se pojavio i pokoji muškarac koji ga je s jednakim obožavanjem promatrao... (Zapravo i nije tako čudno da se na Filozofskom igdje pojavi manje muškaraca nego žena.)
Nevjerojatno je kako uopće nisam ljubomorna bila na to što je svima poklanjao upravo jednaku pažnju kao i meni. Ali mislim da se odgovor nalazi u tome što nije davao besplatno. Ipak, ne mogu poreći da sam se zaljubila, prvi put u životu u nekog kao što je on... Visok, crn, mirisan i, da ne zaboravim-plaćen... Katkad, tek katkad bi mi zasmetalo što ne mogu do njega preko reda, što mi nikad nije dozvoljavao da okusim njegove sokove prije od ostatka... "Samo meni dopusti preko reda... Molim te, evo ne moraš svima, samo meni...", molila sam ga s čežnjom u očima, al nikad. Bio je pravi, profesionalni žigolo.
Nedavno se dogodilo nešto strašno, nešto što je promijenilo moje razmišljanje o njemu, i svima koji su kao on zauvijek. Očarana što nikog nema u redu požude, pohitala sam do njega, nestrpljivo mu platila s deliričnim osmijehom na faci i pritisnula ga tamo gdje najviše volim (a brijem da ni njemu ne smeta)...
***
Sorry, ali užasno mi je iti reći kako sam se poniženo osjećala nakon toga što se dogodilo... A ni "to" ne mogu ispričati riječima...
Dosad sam uvijek znala da će "doći drugi"... Ali sada svima njegovog soja pristupam s takvim strahom... Strahom od odbijanja... Pizdun je primio moje zadnje pare, ali mi nije niti pokušao dati ono što sam tražila! Moje zadnje pare... Da je to napravio ikad prije, jednako bih se ljutila na njega, ali sad... Sad sam znala da ako i nađem sličnog uskoro, nemam mu čime platit... I bilo je grozno...
Odlučila sam se ubuduće radije sama potruditi da budem mirna i zadovoljna... Moje ruke me najbolje služe... Ili bar Chinchi-nju uvijek imam!
Još jednom sam ga pogledala s tugom i prezirom pomiješanima u neku čudnu kombinaciju, a na njemu je bezdušno zasvjetlucalo "Probajte mocaccino".
--lydia
Post je objavljen 06.05.2006. u 02:09 sati.