sanjala sam da izlazim iz ljuske svoga tijela, polako i vrlo svjesna svakog ucinjenog pokreta.
udovi kao da su porasli do gigantskih razmjera, kao i soba i sve u njoj. tko zna kako je izgledao mjesec?
"kako ih uopce pomicem?", pomislila sam i podigla neznatno lijevo stopalo. cijela masovna konstrukcija kostiju, misica i zivaca i krvnih zila poslusala je naredbu.
ostala sam zapanjena, ali tuzno svjesna promjene.
pogled, koji je do tada bio kao prikovan uza neki nevidljivi, ali ipak opipljivo mracan zid, poceo je sezati dalje u tami.
sam proces bio je profinjeno odmjeren i plah, kao da svakog trenutka sve moze prestati i to me nevjerojatno plasilo.
kao da se ne nalazim usred sna, svaki imaginarni pomak zadobivao je snagu realnih dogadjaja nevjerojatne vaznosti.
ako prestane, vise necu moci postojati.
svjesni pokusaji da nesto poduzmem istodobno me privlacio i uzasavao, dok je postajalo jasno da je budnost odmah iza ugla.
"ne smijem se vise pomicati", odlucila sam, dok je proces iznova pocinjao.
unutar organske cjeline, osjecala sam se kao nesto neznatno malo, prikovana ponovno uz mracni zid koji je sad donosio neku neobicnu sigurnost i mirnocu.
zar smo zaista tako maleni?
stvarni mi.
slijepi unutar vlastitih tijela,
oslanjamo se na osjet onoga sto tek naslucujemo. kako konkretno izmice, sve jasnija postaje slika o jedinstvu.
zastrasujuce i logicno u isto vrijeme.
Post je objavljen 08.05.2006. u 01:09 sati.