Pregled posta

Zapetljaji života

Ispričat ću vam jednu priču. Ne kako spada, nego polovično. Šta vas boli kurac za neke meni bitne, a vama potpuno nevažne detalje. Pripremite se. Tko ima volje čitat poduži tekst, VOZI DALJE! Tko je lijena guzica, jebi se s ovog bloga. Zato sam najčešće slao isključivo poeziju na blog. Jer ak krenem pisat ko čovjek, nema kraja. Neprestano onda imam dojam da nešto nisam rekao i teksta je tada kolko hoćeš. A sada to svjesno radim, iz gušta, jer sam dobre volje, dapače, izvrsne. "Zašto?", pita se nekolicina koja nije lijena čitati. Sve će vam objasniti pričica ukoliko ćete sve pročitati do kraja. Pa da počnem više.


Da li vam je poznat osjećaj sreće? Ali one nevine, iskonske? I to zato jer ste nešto učinili, završili neku tešku obavezu, jer su došli ljetni praznici, jer ste shvatili da ste stekli još jedno prijateljstvo i otkrili osobu koja vam odgovara, a za koju niste ni znali ni očekivali da bi s vama progovorila... Masa je primjera, a svima je rezultat isti: SREĆA. Radujete se tome ko malo dijete, uživate u svakom trenutku te vaše spoznaje, baš se guštate. Slobodno sada stanite s čitanjem, tekst vam neće pobijeći. I sjetite se takvog događaja i sjetite se tog osjećaja. I uživajte na tren. Bar na tren.
A sada, vratimo se u surovu stvarnost. Malo se spustimo na zemlju. Jer čak i takav događaj koji vas je usrećio može se izjaloviti prije ili kasnije. I razočarati vas, rastužiti, zbuniti, rasplakati... A sve zato jer ste ga sretni objeručke prihvatili, vjerujući da će trajati. I trajao je. Sat, dan, tjedan, mjesec, godinu, tako je sad malo bitno. Jer ga nema više. Iznenada. "Zašto?", javlja se pitanje. To maleno, kratko pitanje, koje i malena dječica postavljaju svojim roditeljima, daveći ih do besvjesti. Sada i vi, stariji, pametniji, odrasliji, postavljate sebi to isto dječje pitanje. A odgovora niotkud. I onda se počinje stvarati u vama osjećaj sumnje. S vremenom se polako razvija, sve do trena kada počinjete sumnjati da se ono lijepo uopće dogodilo. Počinjete se pitati je li to možda bio san. Iza toga se javlja krivnja. Jer shvatili ste da se taj lijepi događaj zbio, ali netko/nešto ga je prekinulo, izokrenulo, uništilo. A vaš osjećaj krivnje upire prst baš na vas same. I vjerujete mu, bezuvjetno. Krivite sebe, lupate u prsa, to vas davi i guši. Krivite sami sebe za prekid sreće. No krivnja se tada predomisli. Iznenada počnete kriviti drugu stranu, više sile... Svi su krivi osim vas, svi. "Zašto su mi to učinili? Pa što sam im ja učinio da sam to zaslužio?", pitate se. Javlja se još sličnih pitanja. Sve kompliciranijih i sve im je teže naći odgovora. A sve je počelo sa jednostavnim "zašto?". Pitanja se gomilaju, pritišću vas. Očajnički pokušavate naći odgovoe na njih. No već je kasno. Previše ih je. Guše vas. I još se gomilaju. Jedina logična reakcija, i očekivana, jest da prestanete tražiti odgovore. Jednostavno stanete. I pošaljete sve to kvragu. I prestanete mariti za nestanak sreće. Time ste se spasili gušenja od silnih pitanja. No jeste li vratili sreću?
U takvom stanju ispitivanja, a nakon toga rezignacije, možete provesti tjedne, mjesece, par godina, ili cijeli život. Tokom tog vremena ta dva stanja se mijenjaju. I javlja se novo: počinjete sumnjati da je došlo do jednostavne zabune, do neznanja, prenaglih zaključaka. To vas zadovolji na neko vrijeme. Sve dok se ponovno ne sjetite sretnih trenutaka i toga da ih sad nema. Onda mučenja i proganjanja opet počinju. I nema im kraja. A sjetite se: sve je počelo tako lijepo, sretno, a sada ste bez svega toga. Tužni i zbunjeni poput malog djeteta i njegovog "zašto?". Ali prošlo je previše vremena i nemate više snage išta pokušati promijeniti ili popraviti. Briga vas je tko je kriv, što se uistinu dogodilo, je li zabuna ili nije. Jednostavno prihvaćate odsustvo sreće. I nosite se s time kako znate.
Sad stanka. Da se glava ohladi i pohvatate konce i pokušate slijediti tok mojih misli. Tko još nešto ne razumije, a ima volje i snage, neka pažljivo čita ponovno. Upravo ovime gubim još i ono malo čitača, svjestan sam toga. No briga me. Sigurno vam se tako nešto dogodilo, pa razumijete o čemu pričam. Ako nije, sjetit ćete se ovog teksta i mojih riječi kada bude. Možda vam to čak pomogne u životu, tko zna? Vjerojatno je glavno pitanje koje vam se sada mota po glavi, uz ono "Je li ovaj lud?!", ovo: "Ako si počeo pričati kako si sretan, koji je sad ovo kurac?!". Odgovor slijedi u nastavku.
Trač je moćna stvar. Ljudi nisu toga niti svjesni. A oni koji su toga svjesni su zli, i treba ih se kloniti. Jer oni koji su toga svjesni, će to oružje prije ili kasnije koristiti za svoju korist. Malo je ljudi koji će odoliti da znaju da mogu na zao način doći do bilo kakve njima primamljive koristi. Jako ih je malo. Jedan sam od onih koji sam itekako svjestan moći trača, ali ih odbijam koristiti u zle svrhe, da nekome napakostim. Događalo se da sam se povjeravao ljudima kojima sam vjerovao da olakšam dušu ili tražim pomoć, bilo za sebe ili druge. Znao sam odati tuđu tajnu nekome u nadi da će mi pomoći da se pomogne osobi koju ta tajna muči. A on/ona je uporabila tu informaciju protiv te osobe. U najboljoj namjeri, u želji da nekome pomognemo, možemo istu osobu stravično povrijediti. Kolike bi onda bile posljedice da to radimo namjerno? Samo razmislite malo.
No taj isti trač vrlo rijetko može i pomoći. To se dogodilo meni. Trač je dopro do do prave osobe na pravi način, u pravom obliku, očito neiskvaren. I nagli prekid sreće je objašnjen u roku sekunda. Par godina provedenih u nejasnoći i zbunjenosti i svim ostalim stanjima navedenim iznad je bio posljedica zabune, međusobnog neshvaćanja. Toliko razdoblje, a zbog tako banalnog razloga! I kao što rekoh, sve je bilo razriješeno i istjerano na čistac u roku od par sekundi.
Kući sam se vraćao s onim starim, dobro poznatim osjećajem sreće. Ali i jednim novim, dodatnim zadovoljstvom jer se izgubljena sreća vratila. Osjećao sam se i još uvijek se osjećam ispunjen, a opet kao da mi je pao ogroman teret sa srca. Do doma sam hodao sa smješkom na licu i srećom u srcu. Zbog par izmjenjenih riječi. Nadam se samo da će ovaj osjećaj potrajati. I da ga neće prekinuti ponovno nekakva banalnost. Nemojte sljediti moj primjer. Ako vam nešto nije jasno, zbunjuje vas, saznajte istinu! Ako vas nešto plaši, borite se protiv toga! Borite se da održite ili stvorite sreću u svojem životu! Jer se možda vama neće sve samo riješiti kao meni. Ja sam imao sreće.
Hvala strpljivim čitateljima, hvala Bogu, hvala lajavim prijateljima (pozdrav onome koga se ovo tiče, naći će se ), hvala traču, hvala osobi koje se ovo tiče. I za kraj još samo jedno pitanje toj istoj osobi. Kino po ljetnim praznicima?

Post je objavljen 06.05.2006. u 00:09 sati.