Nasmij se ako ti netko kaže da si mali čovjek.
Nema male sreće i male bolesti. Nema
Male krađe i male smrti. Nema maloga
Rata niti malog poštenja. Nema maloga
Prijatelja i male tajne.
Nema maloga čovjeka i male ljubavi.
Tako bi rekao moj omiljeni pjesnik Antić. Možda ne postoji mali čovjek, ali postoji sreća u malim stvarima. Malim stvarima, koje zapravo ništa ne znače ali junački izmamljuju osmijehe. Te male stvari, mrvice… ima dana kada sam sretna jer jednostavno postojim, što imam svoj dom i ljude kojima je stalo do mene. Za sreću ne treba postojati razlog, ali i oni razlozi koji postoje za tugu treba ih u korijenu sasjeći. Problemi postoje samo ako ih se doživljava pod etiketom problem i s mišlju da je to nemoguća misija za rješavanje. Možda se razlozi nečije nesreće kriju u stvarima kojima se opterećuju, a da ih se to na kraju krajeva ni ne tiče osobno.
U posljednje vrijeme nerviraju me misli nekih ljudi kako su oni manje vrijedni, ništa im ne ide, cijeli svijet je protiv njih… za te ljude kao da nema pomoći, kažeš im jedno, a oni nađu još deset razloga zašto da budu nesretni, u tim trenucima dođe mi da im kažem zašto se ne ubiju i olakšaju si patnje, ali kontroliram se. I tako za neke mlade ljude nema pomoći dok s druge strane postoje nasmijani i vedri starčevi koji znaju da bi uskoro mogli odapeti.
Razmišljam kako pomoći nesretnim ljudima, zapravo ne možeš pomoći nekome ako si sam ne želi pomoći. No možda i postoji način da im se pomogne, alkohol svima pomaže ali u granicama.
p.s niknuo je luk koji sam posadila
Post je objavljen 05.05.2006. u 19:25 sati.