"Nakon zbrke koja je nastala uslijed poskupljenja naftnih derivata premijer Ivo Sanader svojim je ministrima Šukeru i Vukeliću naredio da hitno pripreme prijedlog snižavanja trošarina. Vlada će znati zaštititi standard građana, ljutito je rekao premijer. To će im omogućiti da se i dalje svakodnevno voze na posao u svojim automobilima kupljenim na kredit (u prosjeku 1,5 putnika po jednom automobilu). No premijer nije rekao građanima da će manji prihodi proračuna zbog manjih trošarina značiti i manje novaca za bolnice, vrtiće, škole...
Posljedica umjetno održavanih cijena, u ovom slučaju benzina, umjesto tržišnih, dugoročno gledano, znači gubitak i za kompaniju i za gospodarstvo i za građane, odnosno za one koje štiti. Stoga bi pametna vlada, pod rizikom da izgubi političku popularnost u izbornoj godini, javnosti trebala reći kako živimo u vremenu štednje energije, racionalizacije potrošnje i okretanja ka alternativnim izvorima energije. Umjesto ljutnje na prvog čovjeka INA-e premijer bi se trebao ispričati javnosti i priznati nesposobnost vlade da provodi energetsku strategiju i obvezati se na datum početka provedbe. On naprotiv, najavljuje smjene i poziva na odgovornost zbog blamaže oko cijena."
Marina Ralašić, glavna urednica Banke u svibanjskom broju
S obzirom da su na moje iznošenje sličnog mišljenja na Bestseleru neki komentatori burno reagirali, prenosim citat nešto upućenije gospođe, a koja je btw, oštrija u kritici vladinih poteza nego naša usrana opozicija (čast izuzecima). Općenito mi je drago čuti kritiku kada ju iznosi struka, šteta što kroz papirnati medij ona nikada neće doći do dovoljnog broja čitatelja pa je i njezin utjecaj u javnosti sukladan tome. Inače, Ralašićeva je u pretposljednjem broju Banke dala vrlo zanimljiv pogled na poslovanje Crkve u Hrvatskoj koji (konačno u relevantnom mediju) zbraja dva i dva i gdje se vidi sva virtualnost djelovanja ove arhaične institucije. Rekao bih, svaka čast gospođo.
Che Guevarina nafta
Kako je američki vanjskopolitički i ekonomski fokus posljednjih godina vezan isključivo za bliski istok, počeli su pucati šavovi njihove politike u Južnoj Americi. Prva faza bila je politička, logičnim slijedom i uz američko popuštanje pažnje, u nekoliko je zemalja na vlast došla ljevica, predvođena ekonomski moćnim Venecuelanskim predsjednikom Hugom Chavezom, uz intelektualnu i duhovnu potporu Kubanskog predsjednika Fidela Castra. Ekonomski značaj dao je naslutiti Chavez kada je podsjetio amerikance kako 15% njihove nafte dolazi upravo iz Venezuele, najbogatije naftne izvoznice na kontinentu. Chavez je odigrao taktički, sasvim dovoljno za unutarnje političke potrebe i eventualne psihološke vanjskopolitičke efekte, no lucidniji i nesputaniji novoizabrani Bolivijski predsjednik Morales učinio je korak više. Prije nekoliko dana nacionalizirao je naftne izvore, postrojenja i rafinerije koje su do tada držale velike naftne kompanije poput brazilskog Petrobras-a, Totala...
Iako sam posljednjih dana čitao nekoliko novinskih analiza glede spomenutih događaja, primijetio sam kako se svi koncentriraju na ekonomski aspekt, citirajući npr reakcije naftnih kompanija koje će sada izgubiti milijarde, a nisu povratile ni uloženo i slično. Nigdje nisam pročitao dublju analizu i «povijest bolesti», amerikanci i dalje npr. izbjegavaju sukob s Kubom jer su se u prošlosti toliko puta opekli na tom otočiću, da je Kuba u američkoj politici vjerojatno tabu tema. A Fidel je za to vrijeme svoje, dugo desetljeća kreirane ideje i vizije, proširio po cijeloj Južnoj i Srednjoj Americi...