Zašto ljudi imaju potrebu nabijati nekome nešto na nos?
Zašto jednostavno ne možemo živjeti i disati, da nas netko iz prikrajka ne promatra sa bolesnim pogledom u očima. Pogledom negodovanja i razočaranja.
Pa, daj više, zaboga, ostavite me na miru.
Jest ću kad ću biti gladna,
otići van kad ću htjeti,
slušat kad će mi se slušati,
gledat kad mi se neće spavati i
učiti ću kad ću misliti da je vrijeme i mjesto za to.
Kako je samo moguće da ti netko ubije želju i volju za apsolutno svaku malu sitnicu koja te ajmo reći, recimo:) veseli.
Mislim da mogu napisati knjigu o tome, jer kad dolazi do ubijanja nekakvih so called stanja svijesti, emocija ili što već, znam prave ljude za to. Da! prave ljude, od krvi i mesa i... oh... itekako su stvarni, možda čak malo i prestvarni.
Can't we Just Get Along?
Dajte se više opustite i uživajte u ovome svemu.
Lijepo mi je. Glavno da sam ja i dalje vesela i nasmijana i da mi ništa neće ovi dan pokvarit, vapšuvarivari, vapšuvarivari...

Post je objavljen 05.05.2006. u 12:02 sati.