Jučer sam na jednom kršćanskom blogu pročitao kako je vlasnica tog bloga bila upitana zašto ona vjeruje u Boga. Malo sam si razmišljao na koji način bi ja odgovorio na to pitanje. Onda sam se sjetio jednog svjedočanstva koje sam rekao na omladinskom sastanku u našoj crkvi.
Sjetio sam se koliko puta sam došao u situaciju da izgubim vlastiti život na raznolike načine. Koliko god ovo zvuči šokantno, naročito za one koji me poznaju, bila su to stvarno zanimljiva iskustva. Pa da krenemo nekom kronologijom:
Taj dan sam imao oko 3 godine i bilo je toliko šokantno da se i danas sjećam nekih detalja. Moja mama i ja smo bili sami kod kuće, a tata je radio u Njemačkoj. Mama je prala veš u nekom lavoru u kupatilu jer nam je mašina riknula. Ja sam joj "pomagao". Pri tome su se smočile pločice na podu i postale su sklizave. U kupaoni imamo jednu stepenicu koja nije imala fugu na rubovima tako da je bila poprilično oštra na rubu. I ja, mamlaz, skočio sa te stepenice i poskliznuo se i pao. Udario sam glavom u taj oštri rub, ali ne direktno već sam pao točno na lijevo uho. Uho mi je ostalo rasječeno skoro do polovice. Nismo imali auto u to doba pa me mama uzela i otišla zamoliti susjedu da nas odvede doktoru. U bolnici sam išao na šivanje. Imao sam 7 šavova. Danas imam ožiljak od šivanja i malo mi je uho klempavo u odnosu na ono drugo.
Isti taj dan, ali u večernjim satima, sam uzeo mikserova svrdla (mikser za pravit kolače). Uzao sam ih i gurnuo u utičnicu. Lijepo sam se proveo. Tu se baš i ne sjećam svih detalja. Znam da se mama nije usudila izvaditi to iz utičnice i nije uopće znala što da radi. Niotkuda se stvorio jedan čovjek koji ide s nama u crkvu. Ne znam zašto je došao, ali on nam je izvadio ta svrdla iz utičnice.
Idemo dalje; tada sam imao nekih 9 godina. Išao sam u trgovinu i to na biciklu. Vozio sam se jednom livadom i došao na cestu. Ta cesta inače nije prometna, ali tada je prolazio jedan auto koji me pošteno udario. Zapravo i nisam imao toliko ozljeda, koliko moj bike. Izvukao sam se sa par krastica na potkoljenici i jednoj velikoj, ljigavoj rani na laktu. Par dana sam šepao na lijevu nogu, ali je sve proteklo uredu.
Slijedeće iskustvo koje ću sada reći je tada bilo ozbiljno, ali danas se tomu smijem ko manijak. Oko godinu dana nakon avanture s autom sam se igrao skrivača sa neka dva dečka koji su bili braća. Bili smo u njihovom dvorištu. Jedan je brojao, a ja i ovaj drugi smo se sakrili iza svinjca. Stvar je u tome što ja nisam znao da oni tamo drže đubar. I tako ja htio prijeći na drugu stranu i upadnem unutra. Upao sam negdje do pupka. Naravno da sam pokušao plivati, ali je ta smjesa bila pregusta za održavanje na površini. Mogao sam se utopiti bez problema. Ali, hvala Bogu, blizu mene je bio taj dečko koji me izvukao van.
Bilo je tu svega i svačega u mom životu. Imao sam ja i 2 potresa mozga i šljivu na oku (pozdravljam Johnnyja) i svega pomalo.......
I da ja sad napokon odgovorim na pitanje zašto vjerujem u Boga. Pa zbog svega gore navedenog. Kad sad malo stanem i pogledam unazad i vidim koliko sam bio blizu smrti, nije mi baš svejedno. Zahvaljujući ljudima poslanim od Boga sam ja izvukao živu glavu. Da nije bilo one susjede mogao bi ostati bez uha ili, još gore, iskrvariti. Da nije bilo onog dečka, utopio bi se u nije bitno čemu. :) Bog me stavljao u takve situacije kako bi me danas učvrstio u mojoj vjeri i isto tako me iz njih izbavljao kroz te ljude. Bili su to tulavi trenutci. I danas, kad malo razmislim i vidim da je Bog bio samnom u tim dijelovima mog života, zašto onda On nebi bio i u nekim banalnim situacijama poput ispita u školi ili u svakodnevnom životu? Eto zašto vjerujem u Boga. Ovo mi ne izgleda kao neka slučajnost ili puka sreća. Bog ima neki plan samnom. Možda se taj plan već ostvaruje kroz moje sviranje bubnjeva s ciljem da proslavim Njegovo ime. Tko to zna???
Nadam se da ste imali strpljenja u čitanju ovoga.
God bless!!
Post je objavljen 05.05.2006. u 11:01 sati.