Platnenom kukom svojih misli uhvatih se cvrsto za rub litice, i tako, nepomicna, visjeh u prostoru izmedju sna i jave.
Sigurno je platno dovoljno cvrsto da podrzi moju tezinu, jer, vrpoljenje vragova ispod mojih stopala razjarilo bi i najcelicniju kuku koju sam sposobna izmisliti. Ne obazirem se vise na njih. Dosadili su mi. Samom mogucnoscu neosjecanja vatre pakla pod mojim nogama cudim sama sebe jednako kao i tog zagonetnog satira koji pilji u moju relativno nesakrivenu pougljenjenu dusu.
Naravno, gore, sa ruba litice. Udobno je smjestio svoje zamamljivo hladne krakove i nalaktio se na stijenu, podbocio metarskim prstima bradu i gleda me, podrugljivo, zacudjeno, sasvim nepristojno cekajuci da prestanem gristi nokte desne ruke i obratim pozornost na njegovu vilenjacku pojavu na rubu litice moga pijanog sna.
Oci su mu isijavale hladnocu toplu poput kocke leda usred srpnja. Znate, ono, kad vam se cini da je led topao, jer vam je koza toliko uzavrela da i s nje nastavlja isparavati taj led. Tako kukavicki, pocne isparavati cim vas ugleda.
U takvom trenutku, sto bi covjek mogao reci?
-I, tako... koliko je sati?- Izustih tako.... tako nevjerovatno irelevantnu recenicu, da bih sama sebe pljusnula da nisam visjela o platnenoj kuki na rubu litice iznad pakla mog zivota. Ili je rub litice moj zivot? I samo razmisljanje o mom trenutnom polozaju dovodi me iz stanja srama u stanje dosade.
-Vrijeme ne postoji. Bar ne tu. Ali da postoji, pretpostavljam da bi bilo 5 popodne. Sto znaci da ti tu visis.... pa dobrih 13 sati, ne?-
----------------
22 : 07 h
U meni se sve cesce javlja osjecaj da je gubim. Mozda sam samo ljubomorna. Nije mi krivo... dapace, sretna sam... ali se bojim biti dio toga.
Volim je. I zelim je slijediti. Usne peku pri pomisli. Utrnu od pozude za ocekivanim ugrizom.
Ne daju mi vremena da je izlijem na papir. Ljudi ne shvacaju.
Zelim ju izliti na papir... znam da imam sposobnost stvoriti carstvo, ali imam li snage?
Neka mi netko kaze kako pohraniti inspiraciju.
Post je objavljen 04.05.2006. u 22:05 sati.