Poruka Pape Benedikta XVI. za 43. Svjetski Dan molitve za duhovna zvanja
"Poziv u otajstvu Crkve"
Časna braćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!
Slavlje sljedećeg svjetskog dana molitve za zvanja pruža mi priliku pozvati čitav Božji narod na razmišljanje o temi Poziva u otajstvu Crkve. Apostol Pavao piše: «Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista..., u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta..., u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu...» (usp. Ef 1,3-5)
Prije postanka svijeta, prije našeg dolaska na svijet, nebeski Otac osobno nas je izabrao, da bi nas pozvao ući u sinovski odnos s Njim, preko Krista, Utjelovljene Riječi pod vodstvom Duha Svetoga. Umrijevši za nas, Isus nas je uveo u misterij Očeve ljubavi, ljubavi koja ga je do kraja obavijala i koju On nudi svima nama. Na takav način, ujedinjeni s Kristom koji je Glava, činimo jedno tijelo, tj. Crkvu.
Teret 2000 godina povijesti otežava shvatiti novost zapanjujućeg božanskog posinjenja, koje se nalazi u središtu učenja sv. Pavla. Apostol podsjeća da nam je Otac «obznanio otajstvo svoje volje..., uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji.» (usp. Ef 1, 9-10) Apostol dodaje, i to ne bez zanosa: «Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.» (Rim 8, 28-29)
Perspektiva je doista zadivljujuća: pozvani smo živjeti kao Isusovi braća i sestre, osjećajući se sinovi i kćeri istoga Oca. To je dar koji preokreće svaku ideju i izričito ljudski projekt. Ispovijedanje istinske vjere otvara misli i srca neiscrpnom otajstvu Boga, koji prožima ljudsku egzistenciju. Što reći s obzirom na jake napasti današnjice koje nas dovode do osjećaja samodostatnosti kada se do kraja zatvaramo tajanstvenom Božjem planu koji On ima s nama? Očeva ljubav koja se objavljuje u osobi Isusa Krista, nam kuca na vrata.
Da bi odgovorili pozivu Božjem i krenuli na put, nije važno unaprijed biti savršen. Znamo da je svijest o vlastitom grijehu omogućila izgubljenom sinu prihvatiti put povratka i tako iskusiti radost pomirenja s Ocem. Ljudska krhkost i granice ne predstavljaju prepreku, pod uvjetom da doprinose činjenici da nas čine sve više svjesnima stvarnosti da smo potrebni Kristove otkupiteljske milosti. To je iskustvo koje nam je povjerio sv. Pavao: «Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.» (usp. 2 Kor 12, 9) U otajstvu Crkve, mističnog Tijela Kristova, snaga Božje ljubavi mijenja ljudsko srce, stvarajući ga sposobnim komunicirati Božju ljubav braći. U proteklim stoljećima mnogi muškarci i žene, promijenjeni od božanske ljubavi, posvetiše vlastitu egzistenciju službi Kraljevstva. Već na obalama Galilejskog mora, mnogi su se dali uhvatiti od Isusa: tražili su ozdravljene tijela ili duha i bili su dirnuti snagom njegove milosti. Drugi su bili izabrani osobno od Njega i postadoše njegovi apostoli. Pronalazimo i osobe, kao Marija Magdalena i druge žene koje su ga slijedile na vlastitu inicijativu, jednostavno zbog ljubavi, ali kao i učenik Ivan, i one isto zauzeše posebno mjesto u njegovom srcu. Ti muškarci i žene, koji upoznaše preko Krista otajstvo Božje ljubavi, predstavljaju mnogostrukost zvanja, oduvijek prisutnih u Crkvi. Osobiti primjer onih koji su pozvani na poseban način svjedočiti ljubav Božju je Marija, Majka Kristova, izravno pridružena u svom hodočašću vjere, otajstvu Utjelovljenja i Otkupljenja.
U Kristu, Glavi Crkve, koja je njegovo Tijelo, svi kršćani oblikuju: «...rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviješta silna Njegova djela...» (usp. 1 Pt 2,9). Crkva je sveta, iako njezini članovi trebaju biti čišćeni; na taj se način svetost, dar Božji, može u njima rasplamsati sve do punine svog sjaja. Drugi vatikanski sabor stavlja u svjetlo univerzalni poziv na svetost, ustvrdivši: «Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato uistinu sveti.» (usp. LG 40) U slici tog univerzalnog poziva, Krist, Vrhovni Svećenik, u svojoj brižljivosti za Crkvu poziva u svakoj generaciji osobe koje će se brinuti o Njegovom narodu; osobito, poziva u ministerijalno svećeništvo ljude koji obavljaju očinsku funkciju, kojoj je izvor u samom Božjem očinstvu (vidi Ef 3,15). Poslanje svećenika u Crkvi je nezamjenjivo. Prema tome, iako se u ponekim krajevima uočava manjak svećenika, ne smije nikada doći u pitanje sigurnost da Krist nastavlja poticati ljude, koji se kao Apostoli, napuštajući svaku drugu preokupaciju, cjelovito posvećuju slavljenju svetih otajstava, propovijedanju Evanđelja i pastoralnoj službi. U apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis moj poštovani predšasnik Ivan Pavao II piše: «Svećenikov odnos s Isusom Kristom, te u Njemu, s Njegovom Crkvom, smješta se u samu biti svećenika, po njegovom sakramentalnom posvećenju-pomazanju, te u njegovo djelovanje, tj. u njegovo poslanje ili službu. Osobito svećenik-službenik je Kristov sluga, koji je prisutan u Crkvi: u otajstvu, zajedništvu i poslanju. Budući da ima udjela na Kristovom pomazanju i poslanju, on može produžiti u Crkvi Njegovu molitvu, Njegovu riječ, Njegovu žrtvu, te Njegovo spasiteljsko djelovanje. On je dakle službenik otajstvene Crkve, jer ostvaruje crkvene i sakramentalne znakove prisutnosti Krista Uskrsloga.» (usp. br.16, p.p.)
Drugi osobiti poziv, koji zauzima časno mjesto u Crkvi, je poziv na posvećeni život. Na primjeru Marije iz Betanije, koja: «...sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu.» (usp. Lk 10, 39), mnogi muškarci i žene posvećuju se cjelovitom i bezpridržajnom nasljedovanju Krista. Iako vrše različite službe u području ljudskog odgoja i brige za siromašne, te poučavanja ili pomoći bolesnih, ne smatraju te djelatnosti kao prvotni cilj njihova života, jer, kako to dobro podcrtava Zakonik Kanonskog Prava: «Prva i osobita dužnost svih redovnika mora biti kontemplacija božanskih istina i neprestano zajedništvo s Bogom u molitvi.» (vidi kan. 663, § 1, p.p.). U apostolskoj pobudnici Vita consecrata Ivan Pavao II podcrtava: «U tradiciji Crkve redovnički se zavjeti smatraju kao jedinstveno i plodonosno produbljenje posvećenja u krštenju, ukoliko se po njima intimno zajedništvo s Kristom, već započeto po krštenju, razvija u daru savršenije izraženog i ostvarenog suobličenja, posredstvom prihvaćanja evanđeoskih savjeta.» (usp. br. 30, p.p.).
Sjećajući se Kristove preporuke: «Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.» (usp. Mt 9, 37-38), živo osjećamo potrebu molitve za svećenička zvanja i posvećen život. Ne iznenađuje činjenica: gdje se gorljivo moli, cvjetaju zvanja. Svetost Crkve bitno ovisi o jedinstvu s Kristom i otvorenosti prema otajstvu milosti koja djeluje u srcima vjernika. Zbog toga želim pozvati sve vjernike da njeguju intiman odnos s Kristom, Učiteljem i Pastirom svoga naroda, oponašajući Mariju koja je pohranjivala u duši svete tajne i ustrajno o njima razmišljala (usp. Lk 2, 19). Zajedno s njom, koja zauzima središnje mjesto u otajstvu Crkve, molimo:
Oče, potakni među kršćanima
mnoga i sveta svećenička zvanja,
koja će vjeru držati živom i čuvati
milosnu uspomenu na Tvog Sina Isusa:
posredstvom propovijedanja Tvoje riječi,
te dijeljenjem Tvojih sakramenata,
preko kojih Ti neprestano obnavljaš svoje vjernike.
Podaj nam svete službenike svoga oltara,
koji će biti pažljivi i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najvećeg Kristovog dara
za spasenje svijeta.
Pozovi službenike svoga milosrđa,
koji će posredstvom sakramenta Pomirenja
proširiti radost Tvog oproštenja.
Učini, Oče, da Crkva s radošću prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina,
te da se, poučljiva njegovom naučavanju,
pobrine za zvanja
ministerijalnog svećeništva i posvećenog života.
Podrži biskupe, svećenike, đakone,
posvećene i sve krštene u Kristu
da vjerno izvrše svoje poslanje
u službi Evanđelja.
To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu, Amen.
Marijo, Kraljice Apostola, moli za nas!
Benedikt XVI.
Post je objavljen 04.05.2006. u 16:44 sati.