
Teško mi je tipkati ovaj post koliko me bole svi prsti lijeve ruke. Sinoć je odsviran i prvi bis Pričam ti bluesa. Nešto se kuhalo cijelu večer i svirka je mogla otići u bilo kojem smjeru. Na sreću otišla je tamo gdje je i trebala. Uz pomoć odlične publike (hvala svima koji su bili tamo) erupcija zvukova eksplodirala je negdje u drugom setu. Ozren je opet pokazao da je najbolji kada je slomljen. Divota jedna kako taj čovjek izbacuje energiju iako ga tuče temperatura, obaveze i odigrana utakmica sat vremena prije svirke. Huljevova gitara nikad nije zvučala bolje. Više ga se ne može pratiti sa silnim kombinacijama terci, basova i kojekakvih tema. Kako bi rekao naš kolega Živko: "Jebote, ne znam više koga da gledam."
Ja sam nakon one krvave Opatije samo čekao. Bacio sam sinoć sve svoje unutarnje demone na gitaru i odradio unutarnje čišćenje. Doduše žeđ je povukla koju pivu više, pa mi je auto ostao ispred Purgeraja. Sve je to blues. Neka me želja vuče da probamo izorganizirati sljedeću svirku vani. Da ga roknemo ispod zvijezda. Tko zna, ako stvarno uzmemo ljetnu pauzu, možda se nikad više ni ne vratimo i sljedeća uistinu bude zadnja svirka. I to je blues. Ali dečki, jebe mi se za sve vaše kombinacije i planove, idemo preko ljeta na 7 dana đir po obali. Ako ne na brodu, onda pješke. E to je tek blues.
Post je objavljen 04.05.2006. u 14:34 sati.