Ja sam sezonski radnik. I dok oni pravi sezonci crnce po ljetnim sezonama ili tijekom berbe, ja se mjerim po skolskim godinama. Praznicarim zajedno sa osnovnoskolcima i slavim sve vikende vezane uz kojekakve vjerske ponedjeljke ili petke.
Sredinom listopada 2005, kada sam se vratila iz Hrvatske , krenula sam u lov na kazalisne projekte. Srecom ili iskustvom nasla sam se vec za dva tjedna ukopana do brade u pripremama predstava, koncepata i rasporeda, te zaljepljena za kompjuterski ekran tipkajuci dijaloge i razlaceci dramaturske linije. Tada sam znala da ce svi projekti biti zavrseni krajem travnja 2006, da ce tu biti poklapanja, dugih radnih dana i previse stresa i sitnica i djece tijekom najbitnijih cetrnaest dana.Sada cu samo sazeti ono najbitnije sto me mjesecima okupiralao, dizalo adrenalin i oduzimalo dusevni mir.
Tih glavnih cetrenaest dana je iza mene. U petak u ponoc stigla sam taksijem doma i bacila se u krevet. Naporni mjeseci su iza mene.
Predstava o NASTANKU SVIJET odrzala se pred publikom od 800 roditelja i prijatelja. Ukupno je 250 djece odglumilo ili odplesalo svoj dio u ovoj izmisljenoj mastovitoj verziji. Ako samo praktiki pokusate zamisliti da se toliki broj djece smisleno trebao pojaviti na pozornici i bez da ometa gledatelje i glumce ponovno sjesti na svoje mjesto u publici, jasno ce vam biti da je planiranje i reziranje ove izvedbe bilo jako intenzivno. Unatoc masovnosti projekta, svaki razred je napravio svoju veziju na zadanu temu koju su jako dobro izveli. Na pocetku se nisam nadala da ce mi uspjeti toliki broj djece motivirati te raditi na kvalitetan nacin. O uz pomoc ucitelja razredne nastave i likovne umjetnice uspjela sam stvoriti dobru atmosferu u skoli i pridobiti predanost svih ukljucenih. Direktor te skole je „nabavio“ jako poznatog prezentatora sa TV-a da glumi pripovjedaca. Tip je , dakle, citao moje tekstove i improvizirao na osnovu og skripta. Bas sam bila ponosna i vlastiti skript na cd kompilaciju koju sam sprzila od cd-ova nadenih po svim knjiznicama grada i na djecu i na sebe samu da mi je uspjelo podici skolski projekt na nivo prave kazalisne rezije. Bas je bilo super i ja sam bila jako vesela!
Zatim sam odradila dvije prezentacijice sa MISEVIMA i CUROM KOJA JE PISALA POPISE na kojima se pojavilo oko stotinjak roditelja. Za Miseve sam napravila tako slatka uha od rajfova i balona, da cuvam tajni dizajn jos za sebe u nadi da cu uspjeti nekom prodati licencu i zaradaiti hrpetinu novaca.
No najveci i najtezi projekt je bio MUSICAL CLASS na Sjeveru Grada. Ne znam koliko vam je to poznato, tu radim kao voditelj projekta u kojem sudjeluje trinaest skola,desetak institucija, dvadeset clanova tima, petnaest umjetnika i desetak dobrovoljaca. Jest da se ja ucim menaderstvu (i ne ce se zalit,nije da mi ne lezi), ali jos sam pocetnik. Ponajvise se to primjeti u mom snaznom osjecaju odgovornosti za sve te ljude koji na projektu rade i za sam zavsni rezultat. Musical Class je projekt koji vec sestu godinu za redom producira predstave sa i za djecu. Zadnje cetiri godine radim na njemu, pisem scenarije, nabavljam komponiste i koreografe. Odgovorna sam i za organizaciju, ali i za sadrzaj. Od postera do buketa, od dekora do proracuna i uvodne rijeci publici. Sve mora proci kroz moj ruke prije nego izade na vidjelo. To je iz razloga sto velik broj ljudi zaposlenih na ovom projektu su ili pocetnici ili stazisti ili dugi niz godina na burzi i sada na „primoranom radu“ kod mene (jeftina radana snaga). Svake godine je uzbudenje veliko: da li ce mi uspjeti. Eto i to je iz producirano i zavrseno. Sedam grupa je odglumilo svoje remek djelo. Ukupno je dvije tisuce gledatelja sjedilo na tribinama. Dvije grupe koje sam ja rezirala su dale sve od sebe, kao i moji kolege plesni i glazbeni pedagozi. Ne mogu opisati taj osjecaj ispunjenja kada klinci izadu na scenu noseci sve strahove i uzbudenje u grudima i kada se rasplamsaju pod kazalisnim svjetlima. Tada mogu vidjeti napredak u njima u nacinu na koji glume, ali i u nacinu na koji se odnose jedne prema drugima.
Da ne ponavljam, kako ja strastveno radim sa malim neodgojenima i da je umjetnost moje vrste ona koja kombinira kazaliste sa odgojnim metodama. Rad na predstavi je vrhunac zajednickog rada u kojem svao pojedinac mora zablistati u svom trenutku, ali dati prostora i drugima i osjecati se odgovoran za cjelinu. Povise svega pokusavam dati prostora iskonskoj masti djece i vlastitoj kreativnosti i metodici u radu sa grupama. Jedan od tih grupa me totalno izmorila sa tucama i ugrizima (ziva istina), sa konstantnim zezancijama i izrugivanjima, sa ADHD djecom i manjkom koncentracije. Tada stojis ispred horde razuzdane djece koja, u biti, dobrovioljno dolazi na tvoje satove, ali im ne usredotociti se na rad tijelom 1,5 sata. Radje su centar paznje, makar i na negativan nacin, ogovaraju jedni druge iza leda ili iskusavaju granice uciteljice.
Kada takova grupa pojedinaca postane grupa koja radi na jednom zajednickom projektu, onda je to velika promjena u nacinu razmisljanja tih klinaca. Bez te sklopke je nemoguce raditi na predstavi. Bas je ta sklopka moj osobni kick: naci nacin da se pridobije paznja i interes koji ce postati osnova vise mjesecne suradnje.
Ja zaista volim raditi sa djecom. Obozavam pricati sa kolegama o ucenicima i mogucnostima kako koga pridobiti i na koji nacin ga zainteresirati. Zanima me sto ljude tjera da se ponasaju tako kako se ponasaju i koje su granice individualnosti, a koja je osnova grupne dinamike.
Da ne duljim, veliki posao je zavrsen. Ove sezone sam zadovoljnija rezultatima i procesom no protekle. Bez imalao griznje savijesti upucujem se na godisnji odmor na Kreti. Sto ce mi buducnost nakon ovoga donijet, procitat cete kada se vratim (krajem svibnja). Do data vas puno ljubim i grilim.
Post je objavljen 04.05.2006. u 00:12 sati.