Scena je antologijska. Nije se odigrala samo u tom filmu.
Sam je u sobi i ona dogorijeva do prstiju, tamo gdje ju drži jer je još jedino u što može imati povjerenja.
No, i ona ga je prevarila kad je najmanje očekivao.
Dogorjela je do prstiju iako ju najvjerojatnije nije ni osjetio.
Stalno ga nešto peče, ovo od prevrtljive cigarete možda je i najugodnije.
Možda...
Brijao se u kupaonici nekim od žileta za jednokratnu upotrebu.
Porezao je prste i prokrvarili su.
Vlaga je zamaglila vrata.
Vidi se krvav trag.
Potpis.
Djeluje kao klišej iz starih horrora.
Nešto kao Corman.
No oni su ipak išli na jezu, osjećaj straha, psihu.
Ne na meso, kvantitetu krvi...
Zanimljiva opreka.
Kvantiteta krvi - kvaliteta straha.
Razmišljam.
Otišao je i nije se vratio.
Ima li smisla mahati ispred nosa ako ga to iritira?
Ima li smisla živcirati sebe?
Proživjeli smo osmjehe mladosti, adolescentske gluposti.
Ne poznajemo se.
Ne vidimo.
Svija se vrijeme i prostor.
Shine on you crazy diamond. . .
Nadam se da ćeš zasjati.
Post je objavljen 03.05.2006. u 22:59 sati.