
Govore da ljudi dok žive život ostavljaju stope u pijesku. Na početku života postoji jedna plaža koja je prazna: savršeno ravan pijesak. Kako život prolazi plaže se puni stopama. Nekada su to samo moje stope, nekada stope mojih prijatelja sa mojim stopama, nekada su to stope djevojke koju volim. Bitno je da svaka plaža započinje sa jednim stopama, a većina završava sa dva para: mojim i tvojim. Čovjek dođe u vrijeme kada shvati da hodati sam po plaži nije lako, a ponajmanje zabavno. Plaža je ogromna, kraj se jedva nazire, stope se polako utiskuju u pijesak. Treba naći nekoga tko će monoton hod učiniti veselim i ljepšim. Ponekad je među stopama veliki razmak, jer potrčimo. Poletimo, veselimo se. Ponekad je pak razmak među stopama jako mali: kao da je život stao. I ne miče se. No kada gledamo izdaleka stope i njihov razmak su iste.
Nedavno je na mojoj plaži zamijećen još jedan par stopa u pijesku. Lagane kao pahulja, nisam ih niti primjećivao i bile su nekako daleko od mene. Sada, svakim danom stope se približavaju i prate moj ritam. A ja sam veseo . Jer više ne hodam sam po plaži. Hodamo zajedno, usklađujemo korake, pravimo iste razmake ili se barem trudimo. I dobro nam ide.
A ja, ako smijem želim samo jedno: da te stope što duže viđam na pijesku, kraj mene i mojih stopa.
Tebi
Post je objavljen 03.05.2006. u 19:25 sati.