Ležim u krevetu napola budna, zujim u rupu na zidu, ne razmišljam o ničemu...nemogu se pomaknuti...nemam kontrolu nad svojim tijelom, i ono leži onako bespomoćno a ja u panici trgam se izunutra no ništa...nakon kratke borbe koja se činila kao vijek počnem se polagano pomicati, ali to su mali potezi kao da učim sve ponovno, slaba kao dijete.A deseci nevidljivih glasića lete oko mene... i plaču, ne smiju se..neznam ali zvuči jezivo...bojim se.Okrećem glavu i palim noćnu lanpu no u sobi je i dalje mrak,dižem se iz kreveta i polako se približavam vratima nešto mi ne dozvoljava da idem brže, otvaram vrata...nalazim se u veliko hodniku...odjednom tama.Otvaram oči nalazim se na krevetu, i opet nemogu se pomaknut.Ponovim sve i opet se nađem u krevetu, hvata me paranoja da će to trajat cijelu vječnost i da nema izlaska ali ne odustajem dižem se iz kreveta, glasići me straše, zaljeću se u mene kao povjetarac, i prolaze kroz mene; krenuh otvoriti vrata...i prvi put se okrenem a iza mene na podu nekoliko crvenih konopaca plešu , smiju se i tu je ta sila koja mi ne da da se pomičem kao da me netko drži, ali nemoguće je definirati gdje, za što...Izlazim van iz sobe i utrčavam u drugu na njemu leži žena u očima joj strah...tiho mi šapće...bježi, zapuše vjetar , okrećem glavu i vidim da je balkon otvore, na njemu pojava u crnom mumlja neku pijesmicu drži nešto u ruci i vrti,zaboravih na sebe, zaboravih gdje sam i šta radim, to nešto oduzima mi dah...diže pogled i oči nam se susreću.
Budim se, nema glasića no ležim u mraku, bojim se upalit svijetlo jer znam ako se svijetlo ne upali sve kreće ispočetka...
Možda vam se čini glupo, možda mislite da nije ni strašno ni bolesno ali niste vi to proživili.Vama se ne bojim reć, za vas je to samo plod moje mašte ili možda...
Post je objavljen 03.05.2006. u 15:26 sati.