Evo ovo san procitala negdje na internetu i svidjelo mi se,i zato san ovo i stavila na svoj blog:
Kako izdržati pod pritiskom?
Ponekad je tako teško biti normalan, ostati vjeran sebi i učiniti ono što je za tebe najbolje. U zadnje vrijeme jako to osjećam na svojoj koži. Svi od mene nešto očekuju, vrše pritisak na mene sa svih strana, osjećam se kao da će mi glava eksplodirati i kako me skoro nitko na ovom svjetu ne razumije.
Danas se od nas općenito tako puno traži, bilo da je to od strane roditelja, profesora, prijatelja, osobe s kojom si u vezi. Svi nešto hoće a nitko te ne pita što ti želiš i koliko još možeš podnijeti. Ne znam, ponekad se osjećam tako usamljeno, svakodnevno sam okružena mnoštvom ljudi, ali čini mi se kao da on crpe iz mene toliko, trenutačno i previše.
Sve je došlo do te mjere da sam sada na rubu, došla sam do granice koju je lako prijeći, tako je lako “puknuti”, ali ako to učinim sve spoznaje koje ljudi imaju o meni neće više značiti ništa. Zar je tako puno tražiti samo malo vremena za sebe? Ljudima se ne čini loše kada imaju jedan zahtjev, jednu želju koju bi im trebali ispuniti, no čini se da nitko ne razmišlja o tome da kada svaka od 20 osoba, ma ajde neka to bude samo i 5 zatraži jednu stvar od tebe, kada to sve zbrojiš ispadne previše.
Dan ima samo 24 sata, a trenutno meni ne bi bilo dovoljno ni da ih ima 100. Čini mi se da se gubim, da nestajem u mnoštvu glasova, da moj postaje sve tiši, sve nebitniji. Ne mogu reći koji mi zahtjevi najteže padaju, možda svi podjednako, no neke mogu zanemariti (barem za sada), ali neke ne.
Što učiniti s ljudima kojima sam ja sve, koji žive da bi meni osigurali bolji život, ili s onima koji me vole i možda žele samnom provesti ostatak života? Njima jednostavno ne mogu reći koliko mi je teško, ili pak ako i kažem razumiju me ali samo za par sati, onda se stvari opet vraćaju na staro, a ja pišem ovo dok mi se oči natapaju suzama. Teško je biti mlad, ali još teže je odrastati, mijenjati se dok te drugi vuku natrag. Teško je kada te ne mogu prihvatiti takvog kakav jesi, nego te mijenjaju po svojoj želji. Teško mi je, sigurno će mi i teško biti još neko vrijeme, no znam da nisam jedina s tim problemom.
Nažalost sve nas je više takvih, koji pucamo pod svakodnevnim pritiscima koji prelaze preko naših leđa, koji se gomilaju i zbog koji postaje teško ići dalje. Inače sam ultra pozitivna osoba, no danas, jednostavno sam umorna, umorna od toga da budem stijena, da svi koračaju preko mene. Lako je reći bori se za sebe, reci ovom, onom što nije u redu, ali ponekada to ništa ne promijeni, jer ako i kažeš možda je poslije samo i gore. Povrijediš ljude do kojih ti je stalo, zato ja radije patim nego da to učinim. Pokušavam se rasteretiti na stranama na kojima to nije toliko bolno, ili pak kod ljudi za koje mislim da bi me mogli probati razumijeti.
Ne znam kako će to sve završiti no i dalje ću se truditi ostajati iza te granice, pokušavat ću se od nje svaki dan pomalo udaljavati, ići korak po korak. U životu treba postaviti ciljeve oni te i guraju naprijed, zbog njih se veseliš mnoštvu stvari. Za mene su osobno najljepši trenuci oni spontani, provedeni s obitelji, prijateljima, jer, planiranjem svakog pokreta gubi se čarolija života. Najbolje je uživati u malim stvarima, ne očekivati cijeli svijet jer se tako teže razočaraš u životu i svaki ti je dan bolji, puno te više stvari može pozitivno iznenaditi...
Post je objavljen 03.05.2006. u 13:55 sati.