Nedavno sam rekao da netko sada stisne STOP na daljinskome upravljaču moga života rekao bih
da sam ostvario svoje snove. Neke stvari bile su bolje od onoga što sam sanjario. Oduvijek sam sanjao jednu jedinu stvar: imati bend i svirati okolo, putovati... zadnjih pet dana svirali smo u pet različitih gradova, vidjelo nas je toliko ljudi, toliko novih ljudi smo upoznali, toliko uspomena je ostalo za svakog od nas.Toliko smo se izmorili, bili nenaspavani, a opet, bili tako sretni i smijali se...još jednom znajući da smo do tuda došli zajedničkim radom, trudom i energijom...ostvario sam svoj dječački san...iam svoj band, kojega sluša puno ljudi ,pjevaju naše pjesme, željno iščekuju nešto novo, prepoznaju nas na svakome kutu...
Najviše od svega drago mi je da smo ostali normalni dečki koji se nose s tim kao i sa svakim normalnim poslom i to ljudi osjete...vide da se i mi zabavljamo kao što zabavljamo njih...i sve dok bude tako bit ćemo jebeno uspješni...ne mogu se više zamisliti kao bilo što drugo, oduvijek sam znao da je glazba moj put. Znao sam da ne smijem slušati roditelje kada su rekli da mi je to samo hobi. Oduvijek sam išao kontra struje. Isplatilo se. Dan dans sam takav. I takav ću biti. Puno stvari sam naučio zadnjih godina. Jedna od njih je da kada te bilo što muči smjesta to moraš riješiti. Da za neke stvari i moraš bit istrpljiv i da ne možeš sve dobiti na pladnju. Da se za nešto moraš toliko poniziti da bi na kraju došao na vrh.A da cijelo vrijeme moraš uspravno stajati i ne dati nikome da te gazi. Uspio sam. Još jednom. Tko zna koliko ću se puta još dizati i padati.
Više ni sam ne znam da li se dižem ili padam. Kako gdje...i baš me briga...danas sam proveo super dan...Moj kum Ante konačno je položio rimsko pravo...naravno da smo to večeras proslavili tradicionalnim okupljanjem kod njega , kuhanjem ili friganjem svačega uz dobro vino sa starom ekipom...kao i uvijek sve je završilo svirkom...jako smo puno svirali blues...svirali smo i onu pjesmu koja mi je oduvijek bila draga , mislim da se zove Sušac blues...jedan od najljepših gitarskih uvoda koje sam ikad čuo...glazbeno gledano , nije ta Daleka obala nešto , rekli bi znanci, rekao bi i ja...ali još je jedan dokaz da sa tri akorda sve možeš reći...koje su oni priče ispričali...osjetiš iskrenost u onome što pjevaju...to je bit glazbe...točno možeš složiti film u glavi kada zapjevaju ''Želim ići od vas, okolo svuda je tama , a ja sam lijepa i mlada, želim ići od vas''...a oni je mole : ''nemoj ići od nas''... kako genijalno opjevana situacija , o curi koja iz mladog mjesta želi otići , tražiti bolje sutra, a svi lokalni dečki je drže kao boginju i mole je da ostane, makar sev i pomirili s tim da je nikada neće imati , samo da je gledaju...Kako je ljubav neiscrpna tema...kako te tuga može nagnati da budeš toliko iskren i da napišeš nešto najbolje...
Ja volim biti sretan i pisati o sretnim temama...a onda gledati ljude kako sebe prepoznaju u tome i kako se vesele...koji je to osjećaj...razmišljam puno o sebi u zadnje vrijeme ( zamisli, konačno da i to stignem, neko vrijeme sam izbjegavao ) i shvaćam da ću uvijek sanjati veće ciljeve, da nikad neću reći dosta , STOP, kao na početku današnjeh posta...uvijek ću biti zadovoljan učinjenim, ali nikad potpuno...jedan život je prekaratak da kažem sve ono što bih htio...
Post je objavljen 03.05.2006. u 03:53 sati.