Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo te rani
Zbunjeno srce i savlada te tuga.
U žamorenju začuješ mu glas
I ti ga vidiš.Izašav iz mraka
U tebi živi. ali samo čas:
Desetak,dvadesetak koraka
Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći.
Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh,govor čuješ davne neke šetnje.
No kad te naglo truba nekog auta
Trgne,
Odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.
d.cesarić
Post je objavljen 02.05.2006. u 22:30 sati.