Evo baš ovih dana sam se susrela sa par slučajnosti
Tako sam odlučila ići doma iz škole putem kojim nikada(ali stvarno nikada) ne idem.
Bez ikakvog razloga,jednostavno sam rekla frendici :ja idem ovim putem,ovaj put ideš sama doma.
I krenem ja i naiđem na dečka kojeg nisam dosta dugo vidjela.Mislim što me nagnalo da idem tim putem doma kad već dvije godine idem svojim uobičajenim.Možda intuicija?Nema veze,idemo dalje.
Drugi dan odoh volontirati za susret mladih kad opet sretnem ga tamo u 8 u jutro i rekoh ma hajde,slučajnost.
Ali kada su nam rekli da jedna od cura mora ići u drugu ulicu(jer smo bili po ulicama raspoređeni,zaustavljali aute da ne voze tim ulicama) s jednim vojnikom,a ja nisam htjela ići jer mi je svakako bilo bolje sa frendicama koje poznajem nego s njim kojeg vidim prvi put u životu.Ipak odlučih pa rekoh-ma ajde idem ja(i opet ne znam zašto sam se na to odlučila, mogla sam ostati gdje sam bila i zajebavati se).I tako pričam ja s tim vojnikom i dođe još jedan,i onako se bez cilja okrećem na okolo i vidiš stvori se lik(onaj isti) u toj ulici,nešto prelazi cestu,otišao u neku kuću tamo.Ja sam pukla! Ne vidim ga danima,tjednima kad se ono stvori na tako nemogućim mjestima(jer ima on svoj đir od kojeg se rijetko miče)
Mislim što da čovjek pomisli?Prst sudbine ili što? Jer ja kakva jesam(glupa ili praznovjerna,a možda i u pravu) se samo jos vise zapalim za njega kad pomislim da nam je suđeno
(ajte oprostite mi što se zanosim ovakvim stvarima,ipak sam zensko :-))
Mislim dosta sam čitala razne duhovne knjige koje tumače da ne postoje slučajnosti.Da je svaka slučajnost neki putokaz,neki znak,a naravno da je najteže od svega protumačiti ga jer može zaista imati puno značenja.Ja vjerujem u taj neki sinkronicitet u prirodi i recimo da vjerujem i ucrtanu sudbinu(ali ne u potpunosti) i zato me ovakve stvari stvarno ne ostavljaju ravnodušnom.
Možda volim vjerovati u magični svijet pa se zanosim bez razloga,ali takav mi je svijet svakako lijepši.Volim magiju života,volim sudbinu kakva god da bila (jer vjerujem da nas uvijek nećemu nauči) i volim život i sve što on nosi (pa i ono ružno).
I ako sam glupa što vjerujem u sudbinu i te sudbonosne susrete,onda to želim i ostati.
Trebali bi se mi ljudi ponekad vratiti u djetinjstvo,pronaći dijete u sebi i uživati!
Vidjeti svijet sa svim bojama i ljepotama i vratiti čaroliju u naš život(jer djeci je život čaroban,oni se ne boje vjerovatu u nešto-pa čak i da to ne postoji)
Post je objavljen 02.05.2006. u 21:28 sati.