Ovaj ovitak svemira,
ne možemo rastvoriti
a ne iskidati ga.
Dragocijen je ovitak,
ne želimo ga otvarati.
Nema veze što nas ponekad zaboli,
ili se izgubimo među kućama,
crvenim krovovima, plavim nebesima,
u ulicama, među licima.
Ili što ponekad ne znamo
vidjeti vlastito lice,
ne možemo se sjetiti sebe.
Previše je dragocijen ovitak,
a u nutrini ponekad zašuška,
nešto je unutra slomljeno.
Je li ikad bilo čitavo?
Tko je slomio sadržaj ovitka?
Mi nismo,
pa ne možemo se ni sebe sjetiti.
Post je objavljen 02.05.2006. u 16:55 sati.