Kad su u subotu,11.marta,najprije nezavisni beogradski"Radio B92",a zatim i svi svjetski mediji,javili kako je tog jutra u zatvorskoj celiji Tribunala za ratne zlocine u Hagu nadjen mrtav vodja"zajednickog zlocinackog poduhvata u bivsoj Jugoslaviji",Slobodan Milosevic,mnogi su-pa i glavna haska tuziteljica Karla(Carla)del Ponte-reagovali s neskrivenim razocarenjem:"Milosevic je na kraju prevario i pravdu,otisao je prije nego sto je osudjen,uskracujuci zrtvama konacan sud istorije."Nisu bili sasvim u pravu.
Tacno je da bi presuda medjunarodnog suda za zlocin genocida predstavljala znacajan korak u zadovoljavanju pravde,ali je tacno i da Milosevic nije izmakao njenoj ruci:bio je prvi sef drzave koji je uhapsen i osudjen za ratne zlocine,zlocin protiv covjecnosti i genocid;posljednjih pet godina zivota proveo je u zatvoru i pune cetiri godine svijet je mogao da prati dokazni postupak s obiljem dokumenata i svjedoka o zlodjelima pocinjenim pod njegovim predsjedavanjem;na kraju je umro u zatvoru-na zalost,prije izricanja konacne presude.Medjunarodno pravosudje ostaje zrtvama Miloseviceve politike duzno,ali ima bar dvije mogucnosti i za iskupljenje eventualnih propusta u njegovom konacnom privodjenju pravdi:prva je-sudjenje pred Medjunarodnim sudom pravde po tuzbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za zlocine Milosevicevog rezima,a druga-hapsenje i kaznjavanje najodgovornijih za provodjenje genocidnog"etnickog ciscenja"u Bosni i Hercegovini,Radovana Karadzica i Ratka Mladica.
JEDNODUSNA PRESUDA ISTORIJE
Ali,sa svim razumijevanjem za gorcinu sto u Milosevicevom slucaju nije doslo i do sudske presude,svako ko poznaje ijedan svjetski jezk mogao je zapaziti da je sud istorije o politickoj ostavstini Slobodana Milosevica i njegovog rezima-jednodusan.
Svjetski istoricari,drzavnici,pisci,novinski i radio-televizijski komentatori svih najznacajnijih globalnih medija nepogresivo su na vijest o njegovoj smrti ocrtali krvavi trag"balkanskog kasapina".
Bez izuzetka su naglasavali slijedeca poglavlja Miloseviceve vladavine:
Pred ogledalom istorije on ce ostati zapamcen kao najodgovorniji za krvavi raspad bivse Jugoslavije.Jednodusni je zakljucak u svijetu da je on svojim pohodom za srpsku dominaciju ponistio ustavne temelje ravnopravnosti i ucinio Jugoslaviju kakvu je on htio-bilo kao"veliku Srbiju"ili"Srboslaviju"kako je naziva veliki broj autoritativnih svjetskih hronicara-neprihvatljivom za ostale clanice bivse Titove federacije:najprije Sloveniju i Hrvatsku,zatim Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju,pa na kraju i Kosovo i najvjerovatnije Crnu Goru.Postoji,takodje,globalna saglasnost o tome da je Milosevic bio taj ko je poticao,organizovao,obucavao i naoruzavao Srbe,najprije u Hrvatskoj,a zatim i Bosni i Hercegovini,da uz aktivno ucesce njegove vojske i paravojnih jedinica
provode teror nad nesrpskim stanovnistvom,narocito u Bosni i Hercegovini,ukljucujuci i masovna
ubistva,progon,logore i zlostavljanja.Na kraju je,s kulminacijom drzavnog terora protiv kosovskih Albanaca,izazvao vojnu intervenciju NATO-a,dovodeci Srbiju do potpunog vojnog,ekonomskog i politickog sloma,a zatim i do masovnih protesta u kojima ce 5.oktobra 2000.biti prisiljen na povlacenje,a nepunu godinu kasnije zavrsiti i u priitvoru Tribunala u Hagu.
SADJENJE TIKVE S DJAVOLOM
Odlazak Slobodana Milosevica,nimalo neocekivano,ponovo je izveo na scenu i glavnog americkog posrednika u postizanju Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995.,ambasadora Ricarda Holbruka(Richard Holbrooke),koji je u autorskom tekstu u prestiznom"Fajnansel tajmsu"
("Financial Times")i brojnim intervjuima na svjetskim TV mrezama-ukljucujuci"BBC"i"CNN"-isticao
kako je"proveo vise vremena s Milosevicem nego ijedan zapadni vodja"i kako je za njega Milosevic
bio"monstrum",ali da ipak nema nikakvog kajanja zbog toga:uostalom,o miru ne pregovarate s prijateljima nego s neprijateljima.
Holbruk cak kritikuje neke zapadne diplomate koji su isticali neke Miloseviceve kvalitete.
"Na primjer,Leri Iglberger(Lary Eagleburger),koji je bio nas ambasador u Jugoslaviji kad se Milosevic uspinjao na vlast-a kasnije je(Iglberger)postao i drzavni sekretar-opisivao ga je u sluzbenoj depesi kao`jugoslavenskog Gorbacova`-sa puno pohvala za njegove poslovne sposobnosti.To je sve bilo pogresno.On nije bio jugoslavenski Gorbacov.Gorbacov nije koristio silu kad je poceo raspad Sovjetskog Saveza.On je dozvolio da se to zavrsi miroljubivo.
Milosevic je koristio silu da odrzi Jugoslaviju na okupu.Kao rezultat,izgubio je prvo Sloveniju,zatim Hrvatsku,onda i Bosnu i Hercegovinu,Makedoniju,Kosovo,zatim je izgubio posao,a nakon posla i slobodu,i okoncao je svoje dane gdje je i zasluzio da ih okonca-u zatvoru",napisao je Holbruk.
Slusajuci ga iz perspektive bosanskog iskustva,ne moze se ipak ne primjetiti da je on-na zalost-
dozvolio Milosevicu da-uprkos tome sto ga je zvanicna americka politika oznacila kao"balkanskog kasapina"-on bude taj ko ce presudno uticati na to da se dejtonski mirovni proces ipak okonca jedva prikrivenom etnickom podjelom Bosne i Hercegovine.
Danasnja kazivanja o"monstrumu"tako ne mogu sasvim izbrisati osjecaj Holbrukove fascinacije Milosevicem iz vremena dejtonskih pregovora niti obesnaziti vrijednost narodne mudrosti koja kaze:Ko s djavolom tikve sadi-o glavu mu se razbijaju.
Post je objavljen 02.05.2006. u 12:00 sati.