Neke istine nikome ne služe, a bole do kraja života, ka' recimo biti ničiji korijen. Ne imati povist porodice i ne imati porodični testamenat. Lipo ću van sad ispripovidit kako je bilo i šta je bilo...
***
E moj strikane! Lako ti materino govno prat kad znaš da će ti ona bidna i nevojna ostavit stan od 500 ijad euri na Rivi. 500 ijad me kolpi kolapalo, da me kolpalo! Lako ti je tako bit dobar! Grišin dušu, premda volin mislit da me gori čeka raj. Ovod san ka na niken proputovanju. Zovedu ga i s k u š e nj e.
Moj stari je ostavija kosti na Svilaju. Bog mu duši da pokoj. Njegovi su ga suborci ispratili u Vična lovišta četiri dana posli Oluje uza sve vojne počasti. Poza tri dana od sprovoda, eto ti moga strikana u moje matere i sestre na vrata. Živili smo u zajednici i stric je tija znat na čemu je, imat čiste konte: „Dobro, kad vas tri mislite izać iz sobe?“ Od tega san dana shvatila da san gost u svojoj sobi. Stari je partija, a mi ženske, udat ćemo se i koga boli briga čikove ćemo bit i čije smo bile.
Uskoro je tribalo selit sobu. Masu uspomena san bacila. Moji prvi crteži, školske knjige, stare bilježnice, spomenari, robica od Barbika, igračke, stare ploče i tranzistor, stare postole u kojima san učinila prve korake, pa one s mature, pa ćaćin ronilački „veštit“, auto djelovi od našega mini morisa, glisera. Nešto san stavila na stranu za prodat. Namještaj ča je vridija podili smo među rodbinon. Ono ništo jada ostavljenog prid kontejneron brzo se razgrabilo...
Neman di doć. Bolidu me uspomene koje ne mogu ćutit po rukaman ka i sva ona slojevita prašina ča je ne triban skidat s minulog života. Znan često promislit o sudbini ženske dice.
To bako boli. Boli bome i onih 500 ijad „kolpi“ koji su me promašili. Svaki put dok me raspoznaješ, kad te vidin išempjanu i šlagiranu u postelji zaboli me. Do kraja života. Isto neman žicu odnit ti draču na poslidnji ispračaj, jer nisi spoznala, dok si još bila lucidna, kako bit bolja žena i kako svoju čast i obraz nosit na oni svit.
Post je objavljen 02.05.2006. u 10:46 sati.