Jedino sto u danasnjem danu vrijedi jest Sunce koje je nakon nekoliko dana napokon pobijedilo glupe crne oblake, koji osim kiše donose umor, depresiju i sivilo.
Monotonija je pobjedena u vremenskim okvirima. Jos da mi se i u zivotu nesto promijeni bilo bi prekrasno. E sad, ljudi koji me poznaju znaju da kako bi mi se nesto promijenilo i kako bi mi zivot postao zanimljiv, potrebno je i da mali VanJah uzme stvari u svoje ruke, supi se koji put pred ogledalom, pronade nesto sto ga zanima i krene to raditi i kroz to se ispuni.
Jer, jebemu Vanjah, od fruli na krovu nema pomaka, svijet se sigurno ne okrece zbog toga. A i nezanimljiv si ljudima, VanJah. Sta si radio danas? Opet sam pusio na svom krovicu cijeli dan. I? Pa daj se pomakni s mjesta druze!
E, mali VanJah bi mozda to i napravio, ali nema te stvari koja bi me mogla zainteresirati na duze od tjedan dana. Znate kak je, ful se nabrijem, zaletim se, krenem s time, imam snage i svega, al jednostavno zelja popusti, volja nestane i imate malog Vanju koji ne zna sta bi sam sa sobom radio.
Rado bi mjenjao drustvo, ispravljao nepravdu, dizao revolucije, ali i tu imam problema. Sam sam ja u svemu tome.
Sam sam u svemu sto me okruzuje, shvatio sam u zadnjih mjesec i pol dana, a ono sto me okruzuje ispada da su balava i neodgovorna djeca, koja drze do stvari kojima njima pasu, a za sve ostalo nemaju ni vremena ni strpljenja, ni volje ni truda. To mi je jasno, ja sam, dovraga, isto takav.
Sa ovom zadnjom recenicom posrao sam jako puno stvari koje sam za druge napravio kroz proteklih mjesec dana. No neka, neka, ponasanjem sam vise zasluzio titulu nezrelog derista, nego odgovornog gospodina.
Rado bi objasnio ljudima oko sebe, da imamo vec previse godina da glumimo djecu koja trce livadom od cvijeta do cvijeta, od igračke do igračke i da se bavimo stvarima koje nas zanimaju u danom trenutku, a u slijedećem, kad nam dosade, da ih totalno zanemarimo.
To mi se dogada, često, jako često. Krenemo u planove, svi se nabriju na nešto, ali onda, preko noći, nestane čarolije...
Oslanjao sam se možda previše na neke ljude kroz cijeli svoj život, u njih jako puno ulagao, a oni se, kao ni ja, na kraju krajeva, nisu maknuli sa mjesta gdje su bili prije 20, a i više godina. Nisu se još uvijek maknuli od mamice i tatice, od glupih djetinjastih priča, a što je najbitnije gotovo svaki od nas, u svojoj glavi predstavlja sebe kao odraslog gospodina čovjeka spremnog da se uhvati u koštac sa svakim životnim problemom. Ni blizu, većina njih posustane, a većina ne rješi problem već samo ublaži posljedice. Jebeno. I tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan.
I onda radi, trudi se, bori se, pomaži društvu.
Mislim da ne. Mislim da nikako ne. Mislim da ću od danas pomagati sebi, rješavati svoje probleme.
Jebe mi se za politikE, jebe mi se za curice, za pobjednike svjetskih nogometnih prvenstava, jebe mi se za nove nebodere, nove autoceste, nove cijene nafte, unije, svemirke projekte, nove automobile, mobitele, procesore, nove nedjeljne propovijedi, jebe mi se.
Ovo društvo ne zaslužuje da se za njega borite. Osim ako u tome ne vidite neku osobnu korist. Jer ljudi vam ne znaju cijeniti ništa danas, ni dobrotu, ni milost, ni ljubav, ni prijateljstvo, ni drugog čovjeka.
Kažem ljudi zato, što nas je većina takva. I pogledajte kako sam to napisao: Većina NAS je takva.
Misliš da si drugačiji? Hajde, hajde, baš me zanima...zašto misliš da si veći?
Post je objavljen 02.05.2006. u 10:10 sati.