Dragi dnevniče
Pišem ti po prvi put, danas je bio zanimljiv dan. Dobila sam tebe... Mojeg novog prijatelja. Počet ću sa svojom pričom. Ime mi je Lirael Black i imam 16 godina, naravno žensko sam da se netko ne bi zabunio. Živim u jednom sirotištu u Londonu. Roditelji su mi ubijeni. Ne znam zapravo ništa o njima. Sama sam na ovom ružnom svijetu. Nisam ništa posebna, imam crnu dugu kosu, tamne, smeđe oči, uvijek imam neki zamišljen i tužan pogled u očima. Učenica sam srednje škole "St. Johann" i nisam baš omiljena. Vidite, ja sam posebna na neki naćin. Tu počinje moja priča. Za moj 13-ti rođendan čudne stvari su se počele događati. U snovima me netko dozivao, sanjala sam nekakve mračne sjenke, bojala sam se užasno. Vidjela sam užasne stvari u svojim snovima, silovanja, ubojstva, mučenja...vidjela sam stvari koje se vide samo u filmovima, ali ti snovi su bili zastrašujuće stvarni. Budila bi se usred noći plačući i vrišteći. Moje prijateljice iz sirotišta Mya i Leona su me postrance gledale, probale me probuditi, ali nikada ništa nije pomagalo. Bila sam očajna. Ležala bi u svom krevetu pored prozora plačući, čuli su se samo moji jecaji i vapaji za pomoć. Rođendan sam proslavila lijepo, a ti snovi su mi ga upropastili. Neobjašnjive stvari su se događale samnom. Pogotovo u školi. Ima jedan dečko koji mi se jaaako sviđa. Zove se Phil, totalno sam se zaljubila u njega od prvog dana kada sam ga vidjela, bilo je nešto u njemu što me privlačilo. On je 2 godine stariji. Duga crna kosa, bradica, oduzimao mi je dah svaki put kada je prolazio pored mene. I dogodilo bi se nešto čudno, knjige koje sam držala u ruci počele bi lebdjeti. Gotovo cijela škola je to vidjela, počeli su me se još više kloniti. Nisam baš bila sretna pojava, uvijek u crnome, lanci po svuda. Prozvali su me vješticom. Svi su mislili da se bavim crnom magijom. Mene bilo briga što su drugi mislili, uvijek sam sjedila sama u zadnjoj klupi, gledala kroz prozor i sanjarila. Profesori su me žalili, no nikada im nisam dala povoda da misle loše o meni jer sam bila odlična učenica. Ne bi spavala noćima zbog straha, imala sam užasne podočnjake. Ali to nije utjecalo na moj život. Ti snovi, ili bolje da ih nazovemo noćne more postajale su sve gore. Imala sam samo 2 prijatelja u školi. Oni su bili dosta slični meni po razmišljanjima pa smo se slagali. To su Arian i Nathan. Njih dvojca su uvijek bili uz mene. Taj dan Nathan je kao i po obićaju kupio novine. Ja nikada nisam obračala pažnju na njih, ali taj dan sam odlućila zaviriti malo. Prelistala sam ih i došla do crne kronike te preletjela pogledom članke. Malo je falilo da se ne onesvijestim. Čitala sam naslove:
"Dvije djevojčice silovane", "Lopovi ubili umirovljenika", "Muž ubio svoju ženu i troje djece"...
Bila sam u šoku...gledala sam sliku optuženika, pa ja sam to sanjala. Pogledala sam Nathana i Ariana:
"JA SAM TO SANJALA!!!" - proderala sam se na njih.
Hvala nebesima da smo bili vani na našem uobićajenom mjestu, klupici u parku pored groblja. Inače da me netko čuo, bila bi još omraženija. Njih dvojca su me blijedo pogledali.
"Daj Lirael nemoj nas zezati, danas smo dobili jedinice iz matematike, nemamo volje za takve gluposti."
"Daj Nath moraš mi vjerovati, ja sam to sanjala..."
I tako je to počelo, moj život se okrenuo za 180 stupnjeva. Više o tome kasnije, jurim u školu. Ne želim zakasniti po obićaju.
Post je objavljen 02.05.2006. u 09:53 sati.