KMS Graf Spee i njegov zapovjednik Langsdorff
Dakako, da je došlo do bitke između njemačkog KMS Graf Spee i tri britanska broda koji su stražarili na izlasku iz luke Motevidea (HMS Cumberland, HMS Ajax i HMS Achilles) Athumanunhu bi sve bilo mnogo jednostavnije objasniti. No, sada kada su se u bitku upleli oni drugi (ljigavci naziva ih Athumanunh) sve je puno kompliciranije. Iako njemački KMS Graf Spee nije bio operativno baš uporabljiv, ni britanski brodovi nisu imali na raspolaganju baš sve svoje topove. Da je došlo do noćnog boja nadmoć bi ipak bila najvjerojatnije na strani njemačkog broda. No, Lagsdorffu je zapovjeđeno da se ne upušta u borbu već da potopi svoj brod. Langsdorff je bio veliki zapovjednik, pravi mornarički časnik odgojen za more i bitke na njemu, pa je izabrao 60 časnika, dočasnika i mornara (ostale je prekrcao na njemački opskrbni brod Tacomu), sam bez pomoći peljara i tegljača pokrenuo je svoj brod i sigurno ga vodio prema mjestu za koje je odlučio da bude grob njegovom brodu. Mora da je bio to vrlo mučan i tužan trenutak za njemačke mornare, dočasnike i časnike koji su na brodu živjeli i koji su prema njemu sigurno osjećali ljubav kakva se rađa samo između broda i njegove posade. Ti ljudi morali su svoj voljeni brod izranjavati, jednostavno ga razoriti eksplozivom, izbaciti mu utrobu i zauvijek slomiti dušu, jer tako im je zapovjedio njihov zapovjednik. Athumanunh ne može čak ni zamisliti kako pak se u tom trenutku osjećao sam Langsdorff … kakve li su samo gorke misli i promišljanja tištile njega u tom užasnom trenutku, prije svršetka njegova broda kojim se ponosio. Langsdorff je imao ženu i djecu, majku i oca i veliki broj prijatelja u dalekoj mu domovini, pa jednostavno nikada ne bi više moga izaći im na oči i u njihovim očima vidjeti sumnju da je on zapravo bio kukavica, te umjesto sudbonosne bitke izabrao sraman uzmak i potapanje broda. Mornari, dočasnici i časnici koji su Langsdorffa vidjeli u tim trenucima bili su sigurni da je i njegova sudbina zapečaćena sudbinom broda, jer Langsdorff je postao samo svoja sjena. Langsdorf nije bio osvetoljubiv čovjek, nije bio pakostan, a o tome govori i mjesto koje je izabrao za potapanje svoga broda. Bilo je to mjesto van plovnih putova koji su vodili u luku Montevidea, a Langsdorff nije želio da njegov brod kada se pretvori u olupinu smeta drugim brodovima u plovidbi. Čak je zapovjedio da se i sidro baci kako kojim slučajem struje ne bi ipak odnijele olupinu nekamo gdje bi mogla smetati drugim brodovima. Kada je posao bio gotov barkasa sa Tacome stigla je po preostalu posadu broda, posljednji među njima brod je napustio Langsdorff, okrenuo se i pozdravio zastavu koju je po razmišljanjima Athumanunha možda tada i mrzio. Bio je to veliki kukasti križ koji je zebnjom ispunjavao srca tolikih britanskih pomoraca tijekom prošlih mjeseci. Točno u 2054 odjeknula je prva eksplozija, a vrijeme se nehotice poklopilo sa zalaskom sunca. Njemački mornari stajali su u stavu 'Pozor' i nacističkim pozdravom pozdravljali smrt svojega broda, svi su pozdravljali nacističkim pozdravom, ali ne i Langsdorff koji je u ovom satu svoje vlastite agonije ostao vjeran staroj tradiciji i starom vojničkom pozdravu. Bio je to pozdrav koji rabe samo časni i pošteni ljudi mnogo prije nego se pojavio onaj nametljivi 'betežnik' Hitler. Tko zna što bi se dogodilo da je umjesto Langsdorffa koji je bio plemenit i pošten mornarički časnik, KMS Graf Spee zapovijedao netko tko je bio nešto odlučniji, ali i ne obazriviji. Da je ta osoba ipak povela njemački brod u boj i k tome još pobijedila što se vrlo lako moglo dogoditi, Athumanunh neće niti pomišljati, ali Svijet bi tada izgledao možda drugačije, a nacistička vojnopomorska strategija sigurno bi se osmjelila, a britanska pak bi pretrpjela teške posljedice. No, to što se dogodilo, dogodilo se i valjda je tako moralo biti. Langsdorff je posljednji put okupio svoju posadu navečer 19PROS u argentinskom pomorskom arsenalu, održao im je posljednji oproštajni govor, najbližim časnicima podijelio svoje posebno drage osobne stvari i posljednji put se s njima rukovao. Potom je otišao u svoju sobu kao čovjek koji više ne želi ostati na ovom Svijetu, Athumanunh je uvjeren da je Langsdorff razmišljao o svojim dragim osobama, koje ga više neće vidjeti i kojima možda nikada neće biti jasno zašto je to učinio. No, za Langsdorffa kojem je zapovjeđeno da potopi svoj brod bez borbe, suprotno od njegove tradicije i uvjerenjima u kojima je odgojen, život 'kukavice' doista bio bi nepodnošljiv. U vrištećoj tišini noći Langsdorff je izvadio staru njemačku carsku mornaričku zastavu, njome se pokrio i ustrijelio se.
Bio je to kraj čovjeka odgojenog za pošteno ratovanje, za viteške bitke, čovjeka koji je uvijek iskazivao svoju najveću čovječnost kad god je to mogao, čak i uz vlastiti rizik i rizik za svoj broda i svoju posadu. Da je više Langsdorffa na Svijetu, Athumanunh je uvjeren da ratova nikada ne bi ni bilo. Pravi vojnici i ratnici samo su vjetar koji dođe i stvori povijest, ali oni nikada ne traju vječno. Nikada ti vojnici i ratnici nisu bili konstanta povijesti. Ratnike na kraju uvijek unište neratnici kojima ratnici posluže samo u propagandne svrhe i za vlastite probitke. Eto, zato Athumanunh te druge naziva ljigavcima i gnuša se i na samu pomisao na njih, a ovo svoje promišljanje što ga je ovdje napisao, samo je njegovo promišljanje s kojim se Vi dakako ne morate složiti. Odgovor je to koji je Athumanunh ostao dužan tijekom jednog od komentara, a sutra se vraća natrag na seriju o njemačkim brodovima iz II. Svjetskog rata.
Post je objavljen 01.05.2006. u 13:18 sati.