Prije pet dana umro je don Branko Sbutega.
Negdje polovicom devedesetih, nakon obavljenog intervjua za 101-icu, don Sbutega i ja smo ostali sjediti u polumraku studija razgovarajući bez mikrofona, onako 'za ćeif', kakve nove živote bi poželjeli živjeti - da možemo birati.
Turbo slobodoumno za katoličkog svećenika - što ću saznati kasnije iščitavajući onu davnu Globusovu anketu gdje su se katolici redom ograđivali od sličnih pitanja.
(Kao da nije u pitanju igra - za te ozbiljne tipove sve je ideološka platforma).
Velim ja don Sbutegi:
"Recimo, imate pet opcija - kao tko ili što biste se htjeli ponovno roditi?".
Sbutega odgovara:
"Jedanput kao kornjača. Da živim stotinu godina.
Onda kao leptir. Da živim samo jedan dan.
Onda kao žena. Da rađam djecu.
Još jedanput kao svećenik.
I peti put... o tome ću još razmisliti"...
Ja sam u svojih pet opcija uvrstila:
"Jedanput kao časna sestra... da spoznam unutrašnji mir...".
"Za unutrašnji mir ne morate biti časna sestra. Dapače", povjerio mi je don Branko.
***
Sretan put, dragi prijatelju!
Post je objavljen 01.05.2006. u 09:10 sati.