Sjedim i gledam u prazno. Osjećam se prazno. Bolno. A kiša pada, i pada... prokleta kiša pada. Kao da zna, kao da i samo nebo plače nad nanesenom nepravdom. Pobogu, kako groteskno. Umrla je ona... moja prijateljica, osoba bez koje sumnjam da bi upoznao onu zbog koje se budim sretan.
Prokletstvo, imala je samo 20 godina. Otišla je prerano, a zbog čega? Nisam je predugo znao, ali opet dovoljno da boli... boli k'o sam vrag. Boli spoznaja da je više nema, boli spoznaja da se život još jednom dokazao kao kurva a Bog kao obični šarlatan. No najviše boli što ne mogu pomoći mojoj dragoj. Njoj je umrla najbolja prijateljica, njen drug do groba. Nitko ni slutio nije da to "do groba" će doći tako rano... uvijek je prerano, ali ovo je suludo.
I kako se onda moliti Bogu koji tako nehajno se ponaša prema nama? No molio sam danas, iskonski jako i iskreno. Po prvi puta u dugo vremena. Već sam i zaboravio kako se to radi, no nagodio sam se s Njim. Ako već postoji, i toliko ju je želio kraj sebe nek ju onda dobro čuva i pazi. A ako ga nema, vrijeme sam proveo buljeći u prazno sam sa svojim mislima...što uostalom i radim stalno, otkada sam to čuo.
Ne znam kako pomoći mojoj dragoj, da mogu uzeo bi svu bol, sav teret s njenih leđa i prenio ga na sebe. Ne mogu podnijeti uza sve što se događa pomisao na to koliko ona pati. Jednostavno ne mogu, jer mada možda ona toga sada nije svjesna ali jednom će postati. A onda slijedi prava bol, bol koju sam iskusio i previše u jednom životu, i ne bi ju priuštio ni najgorem neprijatelju a kamoli nekome kome bi dao sve na ovom svijetu i više od toga. I kako pomoći onda? Biti uz nju? I jesam, na svaki način, stalno... i opet, nije to dovoljno. Ne osjećam da je to dovoljno jer to je samo jedna vrst olakšanja, pravu bol joj nitko ne može ukloniti.
Preumoran sam za ljutnju, a opet zaspati ne mogu. No, na koga biti ljut? Jer nitko od ljudi nije kriv što nje više nema. Kriv je jedino, ako ga ima, On. No što da se raspravljam sa njim; ne bi me poslušao sve ni da ga ima. Jer da me htio poslušati, imao je kada; i da je tip koji sluša, da je imalo suosjećajan ne bi se to uopće dogodilo.
Ima li smisla sada razbijati glavu time? Nema, to znam, no opet – što mi drugo preostaje. Jedino što mogu je biti jak zbog mog Lunje, no bojim se... bojim se hoću li moći, sumnjam u sebe. Snagu mi daje jedino spoznaja da je moja jakost jedino oruđe kojim joj barem nekako mogu pomoći.
Cijeli dan izbjegavam pomisao na dečka pokojne prijateljice. Strah me je toga, no ne ide mi. Izbjegavam pomisao iz sebičnih razloga, jer se javlja nova bol. Bol koja dolazi uz automatsku misao da ja ostanem bez svoje drage. I to je prestrašno, neopisivo. Bježim od te misli i skrivam se; pomalo praznovjerno strahujući da ne dozivam vraga. Bojim se, da se takvo što dogodi meni, da ne bi imao dovoljno snage, da ne bi izdržao i otišao bi za njom. Postavio sam Mu zahtjev, molbu da ako ikada se bude zagledao u moju Lunju, da odmah skrene pogled na mene, da ni ne pomišlja dirati u nju; radije neka uzme mene. Iskrenije i bolnije ga zamoliti nisam mogao; nadam se da me čuo. Trudim se svojski ne misliti o tome, upirem se posljednjim snagama koncentracije da ne mislim o tome...
Smrt te tjera na svakakva razmišljanja; o životu i njegovoj prolaznosti, o smislu i besmislu, no čemu sve to vodi... ka početku priče i mom besciljnom gledanju u prazno, konfuziji vjere i nevjere...
Sutra moram biti jak, zbog nje... zbog Mog Svega.
Post je objavljen 01.05.2006. u 01:35 sati.