Sezdesete su bile godine kad se svijet budio. Hipi pokret, rock glazba, komune, seksualna revolucija, filozofija s istoka, sloboda, razbijanje granica - uzbudljivo vrijeme u kojem bi bilo zanimljivo zivjeti. Žao mi je što sam "zakasnila" na zabavu. U sedamdesetima većina je revolucionarnih zamisli zamrla. Djeca cvijeća su se umorila od slobode ili su možda jednostavno ostarjeli, a njihovi su ih roditelji prestali financijski pokrivati. Uglavnom, otkačene glave su se uozbiljile i shvatile da moraju zarađivati za život ako žele preživjeti. Revolucija je prošla, a svijet se nije bog zna kako promijenio. Priznajem ipak, kako god to neobicno zvučilo, da je u meni uvijek tinjala neka nostalgija za vremenima koja uopće nisam doživjela. Primjerice, voljela bih doživjeti - iskusiti - Woodstock. Čini mi se da u godinama koje su slijedile nikada nije bilo tako usmjerene energije, takve želje i entuzijazma, tako izražene namjere da se nesto učini.
Nešto, bilo što, samo da je drugačije. Jer ovako kako je, nije dobro. Ali, Woodstock je prošao bez mene i bez moje generacije. Šezdesete su prošle i, iako su ostavile traga, nisu promijenile svijet. Zapravo, ne žalim za šezdesetima: žalim samo za zamislima, za energijom, za shvaćanjem i željom da se nesto mora učiniti. Sve što u životu činim pokrenuto je potragom za promjenom svijeta. Čak iako neznam kakvoj to promjeni težim, ona je prvobitni i najvažniji pokretac svih mojih aktivnosti. Žao mi je što ne živim u njihovo vrijeme, 60-im godinama 20. st. No, smatram da će se hipi pokret ponovno ''roditi'', jer su ljubav i mir vječne teme koje zasigurno nisu ostalje u 60-ima.
Postiji nekoliko teorija o tome odkuda su hipiji dobili ime, jedan od njih je to da je nastao od pridjeva ''hip'' u značenju:onaj koji zna, koji razumije. Druga teorija je ta da je to također riječ ''hip'', ali u značenju bedro-zbog traperica. Neki pak smatraju da naziv ''hippy'' dolazi iz ''happy'' (sretan). Ipak,najzastupljenija je i najlogičnija teorija da naziv ''hippy'' proizlazi iz engleskog izraza ''hipster'' što je u pogrdnom smislu označavalo bijele Amerikance koje su se družili i bili uključeni u život i kulturu svojih crnih sugrađana (to je vrijeme kada u Americi cvjeta rasna diskriminacija).
Hipi pokret javlja se 1966. godine 20. stoljeća na zapadnoj obali SAD-a, u San Franciscu, u Kaliforniji te se proširio na čitavu Ameriku i Europu. Tih, šezdesetih godina svijet je izgledao kao prilično mračno mjesto. Postojala je blokovska podjela svijeta na zapadni, kapitalistički i istočni, socijalistički blok. Vijetnamski rat bio je točka na kojoj se počela buditi građanska svijest, počelo je snažnije suprotstavljanje službenoj američkoj politici, ali i stilu života.
Hipiji su nili mladi ljudi, otprilike do 25 godina, uglavnom podrijetlom iz dobrostojećih obitelji, koji su odbacili njihov način života i i materijalistički sustav vrijednosti. Napustili su škole i radna mjesta te se preselili na ulicu živjeti sa istomišljenicima. Prezirali su američki način života i smatrali su da on samo ograđuje ljudsku slobodu i postavlja granice u ljudskom razmišljanju i kreativnosti. Napustivši udobnost, raskoš, površan život odraslih, izabrali su jednostavan, priprost i prirodan život.
Hipiji ne priznaju nacije. Žele mirnim putem, prakticirajući bratstvo,srušiti svakodnevne granice koje dijele ljude: nacionalne granice, rasne,vjerske, spolne,klasne a i one ideološke. Zamišljali su svijet bez ikakvih razlika među ljudima, bez religija, nacionalnosti,materijalnosti koje dijele ljude.
Željeli su da svi ljudi dijele ovu planetu koja nam je svima dana da je volimo i poštujemo. Voljeli su prirodu i borili su se za njezino očuvanje. Borili su se za vječni mir u svijetu i ljubav među svim ljudima. «Mržnja i rat ustupit će mjesto miru i ljubavi. Sve će se podjele utopiti u bratsvu ljudi, a svuda će odjekivati glazba», to je bilo njihovo zamišljanje svijeta nakon hipi pokreta, tako je izgledao ''hipi svijet''. To je bilo divno, ali nažalost utopijski.
Loša je strana hipi pokreta bila droga koja je najviše zbog hipija preplavio svijet. U to je vrijeme otkriven i LSD kojeg je kozumirao ogroman broj ljudi.
Najpoznatiji vođa hipija bio je Timothy Leary, bivši profesor filozofije na Harvardu. Bio je izbačen jer je učenike poticao da uzimaju LSD. Njegova poznata parola, glasovita među hipijima je: «Tune in, tune on and drop it», u slobodnom prijevodu: «Dođi u psihodeličko stanje, uniđi u ekstanzu i napusti ustaljeni poredak».
Ipak velik broj hipija ne uzima LSD. Odbija ih ovisnost koju zaziva uzimanje te droge: «Općenito uzevši, hipi koji se navikne na drogu propao je», piše Bernard Plossu. «Droga je tek sredstvo i nije nužna». Ozbiljniji hipiji sve više teže tome da vlastitim duhovnim traganjem dosegnu stanje prosvećenosti i punine, što inače umjetnim putem omogućuje droga. I sami Beatlesi su u početku pjevali o LSD-u, da bi ga kasnije zamijenila joga. Ali, kad smo kod droge valja napomenuti da je otprilike 90% hipija pušilo marihuanu,koja je u to vrijeme također postala jako popularna.
Hipiji su proučavali istočnjačke filozofije naročito zen budizam, zalagali se za legalizaciju droga, inzistirali na slobodnoj ljubavi, pacifizmu, povratku prirodi i njenom očuvanju. Promovirali su i tzv. flower-power filozofiju umjesto rata i mržnje pa su ih nazivali i djecom cvijeća. Mnogi su mladi ljudi promijenili iz korijena svoj životni stil, mnogi su se udružili i živjeli u komunama, zajednicama u kojima su pokušali realizirati ideje i vjerovanja. Snagu ljubavi, bratstva i solidarnosti objedinili su u poznatom sloganu »Vodite ljubav, a ne rat.«.
Hipiji slave otvorenost u nastupu, preziru skrivanje pravih emocija i licemjerstvo. Preziru prikrivanje emocija. Njihovi su razgovori kombinacija smijuljenja, nadrealističkih slika i nedovršenih rečenica razbijene logike. U svakom trenutku treba odbaciti bol i nezadovoljstvo, svaku prisilu, pa čak i rad, jer ni on nije ugodan.
Hipiji su se izdvajali i svojom odjećom i cjelokupnim izgledom. Obavezna je bila duga kosa s trakom oko čela. Odjeća je uvijek bila svijetlih čak kričavih boja kombinirana na najrazličitije načine što je ostavljalo prostor kreativnosti pojedinaca. Nosile su se traperice, ali i šarene trapez hlače, široke košulje, često indijske, široke haljine i suknje, a često se odjeća ručno izrađivala i bojila. Hipi ne traga za umjetnošću po sebi, već se njegova kreativnost odražava u svakom trenutku njegova života, u njegovoj odjeći, njegovu ukrašavanju, njegovim zanatskim proizvodima, poeziji, pjesmama i plesovima.
Kosa je simbol pobune, slobode, induividualnosti, ponosa. Duga je i lepršava, divlja i razbarušena, neukroćena i neukrotiva, baš kao i priroda. Nazvani su «Djeca cvijeća» zbog toga što su navedenu dugu kosu i vrat ukrašavali cvijećem. Obuća je također bila originalna, indijanske mokasine, minimalističke sandale i sl., međutim hipiji su najčešće hodali bosi što je značilo način povezivanja sa prirodom. Nakit se sastojao od perlica, raznih privjesaka-simbola kao peace-simbol, ying-yang, ali i ekscentričnih »ukrasa« kao npr. ovčja zvona. Hipi na mržnju odgovara razumijevanjem i ljubavlju, bacajući cvijeće svome neprijatelju. Cvijet simbolizira ljubav. Cvijet je lijep i prirodan, divlji i opojan. On označava i nježnost i otvorenost. Svijet koji počiva na grubosti i sili, grub je. Svijet koji počiva na pažnji i blagosti, lijep je.
Omiljeni hipi simbol, peace, predstavlja otisak nožice goluba i simbolizira mir, a jedan od poznatih hipi simbola je i tzv. smile. Tijelo nesmije biti mišićavo i jako, već upravo nježno, mlitavo i nenasilno. Beživotnost tijela i nespretnost pokreta dokazuju dosljednost nepripadanja grubom i okrutnom svijetu plastičnih straight-ova. Uostalom, duh je iznad materije, iznad tijela.
Glazba koja se vezuje uz hipi pokret uglavnom je acid rock. Rock nije više samo teenagrska plesna glazba, on je definitivno glazba revolucije. Slušali su Janis Joplin, Grace Slick, Boba Dylana, Beatlese, Rolling stonse, Who-ovce, Jefferson Airplane, The Greatful Dead, Big Brother and Holding Company...
Svojim »Sgt. Pappers Loney Hearts Club Band« Beatlesi su promovirali hipi pokret u cijelome svijetu. Najveći glazbeni događaji tog razdoblja bili su Woodstock festival ( 1969.) i Monterey Pop Festival ( 1967.). Mjuzikl »Hair« («Kosa») vjerno prikazuje način života hipija. Po tome je mjuziklu slavni režiser Miloš Forman snimio je istoimeni film.
Prvo hipijevsko okupljanje (Human Be-In) bilo je u siječnju 1967. u Golden Gate parku u San Francisku. Ovako nekako je glasio letak koji je pozvao zainteresirane na okup:...sjedinjenje ljubavi i aktivizma...konačno će se dogoditi kad se politički aktivisti s Berkleya i hipi zajednica...sastanu na ovom plemenskom skupu... Došlo je više od 50 000 ljudi. Još neka od okupljanja su i Human Love-In,Grand Canyon, lipanj 1967. i na otoku Wightu iste godine. Tu je i Human Smoke-In, Woodstock,kolovoz 1969. okupljeno preko 400.000 ljudi.
Pitanje ljubavi u hipi ideologiji nije samo pitanje seksualnih sloboda i ljudskih prava nego i slavlje života, ljudske topline, oslobađanje od tabua, poštivanje drugih i njihove volje, preispitivanje patrijahata... Ljubav je posebna vrsta moći. Ni jedna dotadašnja generacija nije tako naglo superiorno otkrila i oslobodila svoju seksualnost. No,neki su tvrdili kako je to nezreli oblik ljubavi, predgenitalni i predpubertetski. Iz hipijevskog ''otkrića sehsualnosti'' danas je ostalo mnogo spolno prenosivih bolesti...
Vrhunac cijeloga pokreta bilo je veliko zbivanje u Woodstocku. Ondje je bilo nekoliko tisuća ljudi, vjerojatno i cijeli milijun, tri dana glazbe, ljubavi, mira, golih grudi i seksa na otvorenom, a sve bez ijednog ozbiljnijeg incidenta. Nikad se ništa sličnog nije dogodilo u povijesti čovječanstva.
Višednevno okupljanje na festivalima, kao privremeni, a komune kao trajni pokušaj zajedničkoga života iskren su stav i jasna želja.
U hipija se pojavljuje stav:'' mi i oni. Mi smo, dakako, ljudi, a oni su (straight people) svinje i mi smo protiv njih. Čitav se svijet zapravo dijeli na prosvijećene (nas) i neprosvijećene (njih), ali, što je u svemu najbitnije, bez obzira na rasu i vjeru. Podjela je isključivo kulturna.''
Hipi pokret nije dugo trajao. Politička i gospodarska realnost, problemi s drogama kao i komercijalizacija pokreta potrošili su snove hipija o boljem društvu u samo nekoliko godina. Ovako je jedan hipi opisao večer kada je hipi poret umirao,kada je bilo najteže: «...sve je bilo pakleno...automobilske gume su gorjele, širio se zagušljivi dim...». U High Ashburryju, sada već zvanom Hushburry, 1969. je bilo 100.000 bjegunaca od kuće, nezaposlenih i zdravstveno nezaštićenih. Ekonomski razvijeno društvo to je još moglo podnijeti. Hipi komunu, kao jedan od oblika udruživanja, karakterizira idejno i kulturno zajedništvo, ali i individualnost ( na granici anarhizma ) te gotovo potpuno odsustvo ekonomskih interesa. Takav spoj, u uvjetima materijalno i tehnološki usmjerene civilizacije, ne obećava dugotrajnost. Kad se svemu tome pridoda još i nesposobnost članstva za odricanja, žrtvu ili fizički rad, kao i činjenicu da društvo iz kojeg su pobjegli ( i u koji se mogu vratiti ) ipak nudi dovoljno slobode i egzistencijalne sigurnosti, brzi kraj je neizbježan. Za najveći dio naraštaja, hipizam je bio prolazna moda. Istina, moda koja je ponešto promijenila i čiji odjeci još traju ali je zapravo samo trenutku prilagođena vječna potreba za otporom, slobodom i ugodom . Kao i svaka moda i ova je privukla mnoge kojima ništa nije bilo jasno, ali su željeli sudjelovati, u ovom slučaju napušiti se i pjevati. Čitav se flower power uljuljao u san o vlastitoj važnosti. Nisu ni počeli mijenjati svijet, a već su vjerovali da su stvorili novi. I to savršen. U konačnici, učinili su gotovo isto što i klinci pedesetih: uživali prije nego ostare.
Pretvaranje svijeta u umjetničko djelo, rada u igru,obveze u ugodu...pričekat će neka druga vremena i neke druge ljude
Post je objavljen 01.05.2006. u 01:24 sati.