Pregled posta

Pominjanje Gornjeg Vakufa u meni je uvijek budilo zebnju.
Taj grad bio je jedina tacka u okolini Srednje Bosne kojoj je Hrvatska drzava imala nesmetan pristup. Tu je Hrvatska vojska izvodila zestoke ofanzive svakih par mjeseci. Na to ratistu su konstanto gurali regularne trupe ili gardijske brigade Hrvatske vojske.
Gornji Vakuf bio je Staljingrad Srednje Bosne.
Jedna strana (Hrvatska) nastojala je da ga uzme pa da mogi proci dalje da se uvezu sa Lasvanskom dolinom i da rasterete Vitez. Drugi (nasi) ulagali su maksimalan napor da im ne daju proci. Vakuf je tako postao simbol poraza ili pobjede. Hrvati su na Vakuf ulozili svoje najbolje trupe, ugled, opremu, organizaciju. Nasi su odgovorili fanaticnim otporom.
Ja sam licno samo strahovao od efekta iscrpljujuceg rata. Nasu su vec godinu dana ratovali ovdje u Sredjnoj Bosni I to u potpunom strateskom okruzenju. Hrvati su imali slobodan prolaz. Njihove su brigade cak iz Rijeke mogle doprijeti skroz do Vakufskih sokaka. Faktor koji prije nisam poznavao a koji sam naucio na tom ratistu bila je odlucnost Armije BiH na tom ratistu. Kao I u Sarajevu jedna je ulica mogla pasti, povratiti se, mjenjati vlasnika. Jedna ulica ali ne I grad. Odbrana Vakufa bila je odlucna.
"Juce su prebacili helikopterima citav bataljon sedme u pojacanje na to ratiste. Danas vracaju ranjenike i salju nova pojacanja."
Ovaj prevoz gore-dole podsjetio me je opet na Otes kad su pick-up golfovi danima jurili gore dole. Vracali ranjenike u grad pa opet nazad po nove "ture". Sreca je samo da je saobracaj na vakufskom ratistu isao u dva smjera. U suprotnom pravcu islo je efikasno pojacanje.
"Rekao mi je E da je 3. korpus i nas trazio.
Kemo je kopao i nogama i rukama da nas ne posalju."
"Valjda zato sto smo vec toliko dugo u Sredjnoj Bosni. Hoce da nas vrati u Sarajevo."
Ne mogu reci, osjecanja su bila pomjesana. Islo nam se na Vakuf da pomognemo nasoj braci u odbrani. Svi smo znali da bi smo odradili dobar posao i da bi smo nasim prisustvom pomogli moralu boraca.
Sa druge strane, ako se vec nije trebalo ici na Vakuf onda bi smo rado isli nazad u Sarajevo. Da bude covjek posten - nikome se nije lezalo pod vakufskom travom.
Kasnije sam shvatio da nas Kemo nije "dao" i iz drugih razloga.
Da smo otisli na Vakuf bilo bi gubitaka. Ne znam kakvih i koliko jer znam da bi u tamo gradu HV-u itekako pokazali zube ali obzirom na intenzitet operacija siguran sam da bi bilo gubitaka i na nasoj strani.
Kemi to nikako ne bi odgovaralo. Ovo su bili vrlo osjetljivi trenuci za odred. Svi su jos sjedili i cekali da vide sta ce biti nakon Vikicevog odlaska. Da nas je Kemo nakon ovolikog vremena u Srednjoj Bosni jos pustio na Gornji Vakuf da tamo izginemo ili da se izranjavamo siguran sam da bi neki to protumacili kao zalagaonu. Ispalo bi da je on nastupio kao poslusni pulen SDA. (kao sto je to bio slucaj sa mnogim drugim jedinicama kojima su komandovali politicki "podobni",ambiciozni komandiri).
Mi u prvoj ceti koji smo bili bliski samoj komandi (vecina komandnog kadra je na neki nacin potekla iz prve i druge cete) znali smo da Kemo nije takav. Znali smo da je on u sustini odan prvenstveno nama, svojim borcima. (...)
Tako nam je po jos jednoj ratnoj ironiji politika ovaj put spasila, ne zalozila, kozu. A bilo je jos dosta bitaka pred nama.