Ovo je priča o mjestima u VK koja su nam posebno draga, svaka na svoj način. Meni je pripala čast da počnem prvi i neću puno zavlačiti s nekim uvodom. Bez puno razmišljanja odlučio sam se za nikad prežaljeni Dom omladine, tzv. OKC. Onu zgradu koju su u ratnom vihoru uništili “čudni sticaji okolnosti” i ostavili ogromnu prazninu na tom prostoru, gdje bi danas teško mogli uvjeriti nekog pučkoškolca da je BAŠ tu bio Saloon, da su BAŠ tu bile prve tuče i još puno toga prvog u životu. Antun Martinovski Baba je bio partizan, omladinac koji je poginuo aktivirajući ručnu bombu da ne padne dušmanima živ u ruke. To je bio simbol otpora mladog čovjeka i Dom omladine je dobio ime. A Antun je dobio bistu na ulazu, u cvijeću. Ne znam kada je Dom otvoren, nije ni važno. Važno je da je služio svrsi. Tamo je bio začetak svega alternativnog (kontrakulturnog, kako god) što je postojalo u VK, tamo je bio nekakav student-servis, tamo su imali svoje prostorije Omladinci Ovoga Grada, u kojima su mogli organizirati puno puno toga. Vjerujem i da je moje sjećanje opasno nagrizla nostalgija, da bi se netko stariji i kritički osvrnuo na rad Omladinskog, i baš bi volio da se netko javi na tu temu. Ali to sada nije važno. Omladinski je bio iza PIK-ove ljepotice, na putu do dvije osnovne škole, da bi došli do njega morali ste proći i pored Doma JNA, iz kojeg su dopirale glasne vojničke verzije svatovskih i kojekakvih evergrina a koje su svirali vojnici vojnicima, često puta prilično pijanim nadređenim oficirima i ako bi dobro odsvirali neku lokalnu ili lokalpatriotsku želju, mogli su računati na izvjesne povlastice. A zna se kakav je bio profil tih oficira i odakle su mahom bili. Dakle, s jedne strane školsko igralište, prepuno nogometaša i košarkaša, s druge strane razigrani vojnici, a iznad svega sjaji ponos vinkovačkih građevinaraca i poljoprivrednika. Između nevelika zgrada (prostorija, što li) i u njoj gotovo svi koji su zamišljali život vinkovačke omladine malo drukčije, a koji su živjeli u trokutu koji su tvorili Art-Pizzeria-Omladinski. Ne, bez patetike, radi se o mjestu u kojem su prve koncerte održali svi VK bendovi, svirali su EKV, Azra, Film, Partibrejkers i nebrojeni manje poznati bendovi, u kojem je održano nekoliko Salona stripa, bio je tu i Saloon, kao prirodan produžetak svega onoga što se događalo u Omladinskom, kafić u dvorištu o kojem bi mogao pisati još 2 sata, a u sklopu kojeg je bio i video klub, jedina konkurencija Maxu, a za pultom je imao i neobično zanimljivog Zolju, čiji opisi filmova nesigurnom posuđivaču se pamte i danas. U Saloonu je bilo ugodno. Odlična muzika, prirodan ambijent (breza) i zanimljiv šank, te jedan kamen na kojem je uvijek sjedio Kilmisterov brat. Tamo sam prvi put čuo Špilšul, Hali gali halida kada nisam ni znao da je to Bare, svježe prve snimke Razum i bezumlja i da ne nabrajam koje sve strane bendove. U Omladinskom je bio i legendarni kafić (ne baš kafić ali ajde), koji je oslikao Mataković, pića po popularnim cijenama, pogotovo za vrijeme projekcija piratskih filmova, o kojima bih mogao kao posebnu priču. Oni plakati, ona 2 televizora na koje se gotovo ništa nije vidjelo, ali je na dosta projekcija bilo nemoguće ući i ona atmosfera, ne, to se ne zaboravlja. Posebna priča su isto tako disko večeri, odnosno raznorazni koncerti. Opet je tu neizbježni Zolja, koji se čak javljao u Disco-focus Radio Osijeka kao službeni DJ ne bi li dao izvještaj o nekakvoj slušanosti italo hitova i u našem selu. Prostor nije bio velik, još kad se maknu harmonika vrata, nagura se na nekih 250 ljudi, ako me sjećanje ne vara. Moj prvi odlazak u disco bio je organiziran, knjižničar Darko je to odlično organizirao za cijelu školu i sjećam se kako je to bio jako značajan događaj u životu, ako ne odeš tamo, slijedećeg ponedjeljka bolje ti je bilo da se ne pojavljuješ u školi. A uopće nismo plesali, nego smo gledali starije. Darko je tamo isto organizirao i škole plesa koje su vodili neki bračni par iz Beograda i to je takođe bila fantastična prilika da se odlično zabaviš. Pogotovo na dodjeli diploma. U to vrijeme je break dance osvojio svijet i Vinkovci su bili dio zaraženog teritorija. Posebno su se isticali Cigani (i njihova nepodnošljiva lakoća; da, zavidio sam im) te nekoliko lokalnih momaka koji su vrlo pristojno savladali tu ne baš laganu vještinu. Tuče su bile tradicija, pa tako i tih 80-ih godina. Ja sam vidio samo jednu, kad su Mićo i Drago razbili braću Bagarić, o ostalima sam se naslušao legendi, ne znam koliko je sve to bilo istina, ali i danas sa strahopoštovanjem izgovaram imena Miće sa Sopota i ostalih razbijača. Koncerti su bili uglavnom loše posjećeni, nikad mi nije bilo jasno zašto. Jednom sam išao na basket i čula se glasna muzika, pa smo Kec i ja ušli, onako s loptom. Unutra je Satan imao probu, bio je to moj prvi susret s njim i naravno, sjećam se svakog detalja. Em nikad nisam vidio probu, em nikad nisam čuo ništa slično. Još uvijek se sjećam čudnog osjećaja koji me obuzimao. Isto tako je bilo i na legendarnoj Gitarijadi, kada sam prvi i zadnji put vidio Špilšul, Kaotične duše i zapravo shvatio da je TO ono što volim i da sam definitivno zaražen r’n’rollom. Još jedan koncert kojeg se fantastično jasno sjećam je koncert Nepopravljivih i Studeni Studeni iz ZG. Biljan, Alduk i ja smo sjedili ispred Supera i pričali i skužili smo neke tipove s gitarama kako idu iz pravca Stanice. I mi (ono, klinci) za njima, do Omladinskog. Skužimo biće koncert, nazad kući i eto nas ponovo u Omladinskom, oba benda u naponu snage, nije bilo puno ljudi, ali izvrstan koncert. Iako za ove iz Zagreba nisam tada znao, EP koji su poslije objavili mi je bio okej i zbog načina na koji sam otišao na njihov koncert. Nepopravljivi imaju pjesmu “Samo me pusti da se kotrljam” koja mi je najdraža VK pjesma svih vremena, a uživo su stvarno pičili. Posebno mjesto u mom sjećanju na Omladinski zauzima Salon stripa. I to onaj kad su Vinkovci izgledali kao nikad. Na kolodvoru putokazi (lešinari, kažiprst) kako doći do Omladinskog, bio je to Salon YU stripa, u to vrijeme se i strip počeo etablirati i priznavati, grad je dao neke novce i maštoviti organizatori su napravili nevjerojatnu izložbu na skelama. Ne sjećam se previše imena, po pričama sam skužio da su bili svi koji su tada nešto vrijedili, a sve skupa je barem meni izgledalo tako dobro i simpatično da sam bio jedno 20 puta i iznova se oduševljavao. Detalji kao što su ti putokazi, pa onaj papir na zidu kod ulaza na kojem su svi crtali koješta, ta izložba, pa izlošci po gradu, nikad ništa slično nije i vjerojatno neće biti ovdje. Od tada su mi Sabrana nedjela i Astroiđani nešto najbolje što je ljudska ruka ikada napravila. Bilo je tih Salona još, ali uvijek sam ih uspoređivao s tim i nekako nisu imali šansu. Vjerujem da bi bilo koji sudionik svega o čemu sam ovdje pisao mogao ispričati neku svoju priču i da bi spomenuo još nešto zanimljivije, ali to je samo dokaz da je na tih 200-ak kvadrata bilo dovoljno eksploziva da se bombardira jedan New York, da je tih godina u VK bilo neponovljivo kvalitetno i zanimljivo, a da je Omladinski samo pomogao da se sve posloži u prekrasan mozaik, koji se danas čini nestvaran i nemoguć. I da sam beskrajno sretan što sam bio tamo.
Post je objavljen 05.05.2006. u 07:00 sati.