Osjećam se usamljeno. Oko mene se proteže tišina, a sjene se igraju mojim nemirom. Pitam se što da ti napišem? Kako da ti opišem život s ove strane ogledala? Zamišljam tvoj lik, tvoj osmjeh i glas. Na trenutak čak pomišljam da si živjela u mom djetinjstvu, da si ostala potisnuta u mom sjećanju. Postaješ nešto poput stvarnosti obojene nevidljivom rukom tišine. Tebi mogu povjeriti da mi je dosta svakodnevnice, jutra punih nade i sjećanja koja tada postaju jedina utjeha. Moje se tijelo pokreće potpuno bezvoljno, susreće sve drage ljude kojima svake minute pronalazim sve više mana, no ipak se s njima smijem i dajem im važnu ulogu u predstavi koju sam nazvala svojim životom. Tada te tako silno želim posjetiti u tom izgubljenom vremenu. Želim se opet smijati s tobom, praviti kolače od blata i provoditi dane bezbrižno u igri. Želim uživati u mirisu ljeta i hladnoći snježnih pahuljica. Želim se vratiti u vrijeme kada sam bila dijete i kada sam mogla biti ono što jesam bez straha da ću nekome nanijeti bol. Duboko u sebi osjećam tvoju prisutnost. Prisutnost moje nepoznate prijateljice kojoj sam davno poželjela da sretno stigne do cilja i kaže zbogom jednom izgubljenom vremenu.
Post je objavljen 30.04.2006. u 19:53 sati.